Marina Weinert

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što napisati, nego mi se čini da ovog časa uopće ne znam tko sam. A i to "tko sam" stavlja mi granice tamo gdje ih ne želim imati.
Ja sam žena koja napušta tridesete godine, a za njima žalim samo radi čvrstoće kože. Ja sam žena koja uspravlja leđa da me vjetar može odnijeti što dalje, a moje se uzbuđenje gotovo može osjetiti pod prstima. Ja sam žena koja najviše na svijetu voli svog bivšeg muža, svog najboljeg prijatelja. A imam i kćer (ja sam žena koja se upravo rasplakala dok ovo pišem) - imam malog, žutog anđela, ali o njoj ne želim pisati. Imam mačku koju mi je frendica donijela s ceste, a sada je fina mica usidjelica. Ali ono najvažnije što imam su moje prijateljice - Lili, Marija i Silva. One su vojska s kojom mogu u svaki pohod. One su moj neprobojni bedem.
Imam posao koji većinu vremena volim, no ponekad me i rasplače od muke. Imam hrpu loših navika, kao i hrpu dobrih i u svima jednako uživam. Imam i dragog. I njega većinu vremena volim, no i on me ponekad rasplače od muke, ali za razliku od posla, čini mi se da njega volim baš tada kad me rasplače, dok posao baš tada ne. Ah, ženska psihologija. Bilo bi bolje da ni ne započnem ovu kolumnu, jer neće me ni Bog ni Vrag ispetljati jednom kad krenem.
Čaša vina čini me sretnom, a dvije čaše čak i presretnom. Čini me sretnom kad frendicama četiri sata prepričavam o dva sata nečega što mi se dogodilo.
Eto, uspjela sam! Napisala sam nešto o sebi: da se tražim samo zato što se ne želim naći; da odbijam umrijeti dok živim; da sam žena koja neće žrtvovati svoj integritet zbog društvenih normi i nečijih izmišljenih pravila, samo zato što od te moje žrtve društvo nema apsolutno nikakav benefit.
Ja sam Marco Polo svog života. Ja sam kockar i oportunist. Ja sam kapetan broda svog. I zovem se Marina Weinert.

35 članaka