MARTINA CAPAN, medicinska sestra, 33 g., Hrvatski Leskova
Dva tjedna prije transplantacije je pala u komu
Zbog autoimunog hepatitisa, bolesti kod koje imunosni sustav napada jetru, Martina Capan je prije sedam godina završila u Jedinici intenzivne njege u KBC-u Zagreb, gdje joj je rečeno da je za njezin život jedini izlaz transplantacija jetre. Iako joj se, takoreći preko noći, dotad miran život pretvorio u moru, Martina je to sve podnijela prilično čvrsto.
- Dosta sam hladno primila tu vijest. Ako je transplantacija nužna, što se tu može promijeniti? - kaže Martina, koja je bila prva na urgentnoj listi za transplantaciju, no u tih mjesec dana koliko je čekala organ stanje joj se dramatično pogoršalo pa je dva tjedna prije transplantacije čak pala u komu, a za to vrijeme je izvedena i operacija.
- Kad su me probudili iz kome, prvo sam pitala jesu li moji roditelji živi, ništa nisam znala. Imala sam svakakva priviđenja, vidjela sam pilote, avione. Onda sam se polako počela prisjećati kako mi se zovu roditelji, svog života - sjeća se Martina, čiji je oporavak bio jako dug i težak i praćen brojnim komplikacijama, od slabog rada bubrega, zbog čega je morala na dijalizu, preko brojnih upala pluća do sepse.
Izgubila je 24 kilograma
U mjesec i pol, koliko je provela u bolnici, izgubila je 24 kilograma, no to je sve danas iza nje. Iako će do kraja života biti na terapiji lijekovima, Martina je danas posve zdrava, može se baviti bilo kojim sportom, jesti što god želi. Do prije godinu dana jedina posljedica transplantacije, osim lijekova, bilo je to što je zbog toga ostala bez posla, no danas je i taj period iza nje.
- Puno se toga promijenilo otkad sam, preko HZZ-a, uspjela pronaći posao prošle godine. Na novom radnom mjestu upoznala sam i budućeg supruga, a početkom ove godine saznali smo da ćemo postati roditelji - priča sretna Martina držeći u naručju dvomjesečnog dječačića Gabriela. Transplantacija, a ni lijekovi koje još pije, nisu bili prepreka majčinstvu.
- Imala sam malo češće kontrole jer je trudnoća tretirana kao visokorizična, no trudnoća je zapravo bila bez ikakvih problema. Nisam imala čak ni onih uobičajenih trudničkih problema poput mučnina, povraćanja ili oticanja. A takav je danas i Gabriel: mirna i sretna beba koja jako lijepo napreduje - ponosno zaključuje Martina
SANJIN ŠPANOVIĆ, novinar, 30 g., Zagreb
Još me samo rez na trbuhu podsjeća na ono što je bilo
Kad je 30-godišnji novinar iz Zagreba Sanjin Španović prije tri godine dobio sepsu i završio u bolnici, otkriveno je da boluje od primarnog sklerozirajućeg kolangitisa i tada su mu liječnici rekli da ga jednog dana čeka transplantacija. Iako je tada imao samo 27 godina, Sanjin kaže da mu to nije bio šok, već da mu je bilo važno samo da se izvuče.
- Jednostavno sam to prihvatio, nema ništa od cmizdrenja - odlučno kaže Sanjin, koji je jednako hrabar pristup imao i kad su mu nešto kasnije rekli da ima i Crohnovu bolest, kao i kad je došao dan da spremi stvari i dođe u bolnicu na transplantaciju.
A i nakon toga. Samo dva mjeseca nakon transplantacije jetre išao je na nogometnu utakmicu u Azerbajdžan, mjesec dana kasnije i na utakmicu u Beograd, ubrzo i u Brazil na Svjetsko nogometno prvenstvo, pa na 40-dnevni put po Južnoj Americi, pa u Libiju...
'U početku sam još bio žut, morao sam nositi masku, pio sam visoke doze lijekova i morao jesti jako laganu hranu, ali to me nije omelo da putujem.'
Brzo se vratio na posao
- Nisam se bojao da bi mi moglo biti loše. U početku sam još bio žut, morao sam nositi masku, pio sam visoke doze lijekova i morao jesti jako laganu hranu, ali to me nije omelo da putujem. Nisam tip koji bi se zatvorio u kuću, a i doktorica mi je rekla da to ne bi bilo dobro - objašnjava Sanjin priznajući da mu je jedina teška situacija bila onog dana kad su mu rekli da su ga stavili na listu čekanja za transplantaciju i da je prvi na njoj jer je situacija bila takva da se transplantacija više nije smjela odgađati.
- Tada mi se malo zaljuljalo tlo pod nogama. Nije ti baš svejedno tako čekati, a znaš da te mogu pozvati za 15 minuta ili za 15 dana. No, kad su me nazvali i rekli da dođem za dva sata, nisam se bojao i znao sam da ne mogu biti u boljim rukama nego kod dr. Kocmana - prisjeća se Sanjin, koji je već dva mjeseca nakon transplantacije počeo ponovo raditi i voditi svoju emisiju.
Danas živi normalno, zapravo puno aktivnije od prosječnog čovjeka, iako uzima, kako sam kaže, "šačicu lijekova ujutro i šačicu navečer" i u svom je društvu jedini koji ne pije.
- Meni to uopće ne smeta. Ja sam ipak dobio novi život. Nekome se smrknulo da bi meni svanulo. Jedino me još taj rez na trbuhu dok se tuširam podsjeća na ono što je bilo - kaže Sanjin dodajući kako smatra da ljudi rade previše drame oko transplantacije jer se i nakon nje može normalno živjeti.
- Naravno da treba paziti na neke stvari, ali moraš se tome prilagoditi i ići naprijed.