Kada bi nam konobar u restoranu hranu na tanjur stavljao rukama, a slastičarka iz pulta lizala prste i srebrnu špatulu za kolače, odmah bismo napravili skandal, u najmanju ruku zvali šefove, a u najboljem slučaju odbili platiti račun.
Međutim, sebi dopuštamo sve i svašta. Oblizujemo kuhače dok pravimo kolače i umačemo prste u saft jer kako drugačije probati jelo. Nitko nikome ne prigovara jer svoji smo. Ali, konobar i slastičarka su isto nečiji, zar ne?
I dok bismo jednima oči iskopali zbog lošeg bontona, pretvaramo se da iste te greške kod drugih ne primjećujemo. Ako ništa, moramo sebi priznati kako imamo dvostruke kriterije.
Tako je to kod nas...
Obiteljsko okupljanje ovog sad netom proslavljenog Uskrsa me podsjetilo na zgodu od prije nekoliko godina. Bila sam pozvana na ručak na Uskrsni ponedjeljak.
Stigla sam malo ranije, pa sam domaćici pravila društvo dok je ona završavala ručak. Bolje da nisam. Barem ne bih izgubila apetit. Prstima se probaje pire krumpir, miješa salata, pa na posljetku stavlja meso na tacnu.
I u dogovoreno vrijeme krene ručak.
Prvo naravno ide juha. Oko sebe čujem srkanje. Sjetim se kako bi se ljutila na oca koji bi uporno govorio ohladi je, puši u nju, radi što god, samo nemoj srkati.
Kako je ovo iritirajući zvuk, uviđam tek sad.
Nakon juhe dolazi meso, krumpir, salata, ... Ljudi se ponašaju kao da su sami za stolom. Pred oči mi iskrsnu žučne rasprave za vrijeme ručka između brata i majke. Vidiš li ti tu vilicu (za serviranje)? Vidim. Onda molim te, uzmi meso njome, a ne barkaj svaki komad sa svojom. Biraj očima prije nego uzmeš komad. Svaki je komad dobar. Gledajući u čudu ponašanje visokih gostiju pomislim u sebi: Nisi ti veća gospoda od mene. Budi zahvalan što imaš jest, a ne još i biraš. Ima ljudi koji gladuju.
Baš vam i nije na ponos
Promatram u nevjerici kako se jede salata i mislim: Ako je zdjela pred tobom, ne znači da je samo za tebe. Fino uzmi salatu žlicom za serviranje i stavi ju u svoju zdjelicu. Ima nas ovdje za stolom još. Tako se u Nepalu dan danas jede iz iste zdjele. Ma koji Nepal? Ovo su sve sama gospoda. Je, je. Velika! Sve sami učeni ljudi - profesori, doktori, inženjeri. Baš vam i nije na ponos...
I na kraju, stavi domaćica na stol kolače. Gospoda će opet po gospodski sa svojom slinavom vilicom prerezati kolač na tacni. Jer kolač je prevelik, a gospoda naravno jede malo.
I opet mi na um padnu strogi roditelji. Po mišljenju sestre, brata i mene najgori mogući. Uistinu, pristojno ponašanje se uči s 4, 6 i 10 godina. Za starog vola je prekasno!
Ne trebaš biti odgojen na kraljevskom dvoru da bi znao što je pristojno, a što ne. Barem osnovno bi trebalo znati. Što je previše je previše, zaključim toga dana za sebe.