Što vam prvo padne na pamet pri spomenu na nastavnike u školi? Blagdani i čak tri mjeseca godišnjeg! A što bi drugo? I meni se prije nekoliko godina posrećilo da kao zamjena dobijem taj posao snova. Radiš pola dana. Vremena na pretek. Milina. ... s oduševljenjem je komentiralo moje društvo.
Nisam se zanosila njihovim pričama niti sam puno razmišljala unaprijed o onome što me čeka. Idem odraditi posao najbolje što znam, rekla sam sama sebi. I krenem junački, ... ravno u vatru.
Sve naopako
Naravno, sa mnom, po običaju, sve naopako. Umjesto pola dana rada, kod mene je pola noći nespavanja. Jer dok normalni ljudi spavaju snom pravednika, ja od 3 do 6 pišem materijale za učenike. Zašto bi mi učenici morali pisati na nastavi k'o što smo mi to radili?, mislila sam dobronamjerno u sebi.
I dok, isti ti, normalni ljudi ujutro na posao idu k'o gospoda s torbicom u ruci, ja sa svojom prtljagom u busu svaki dan, iznova, izazovem pomutnju ranojutarnjeg mira. Kao poštar preko jednog ramena nosim laptop, preko drugog damsku torbu, u jednoj ruci su mi materijali za nastavu i mantil, a u drugoj ručak.
Tako opremljenom, sami mi je uspjeh bio iti ući u bus. Gazim ljude, guram se, vičem da mi se maknu, ... Ma briga me! Cilj mi je utrpati se u bus i na vrijeme stići u školu. Svejedno me nitko ne poznaje u tuđem gradu. Čemu mantil? A što će joj još i ručak?..., vjerojatno se pitate. Mantil za laboratorij i papire nosam svaki dan po gradu jer u školi nemam svoj ormarić. Ručak nosim jer mi se, naravno, nastava protegne na međusmjenu. E da barem ručam k'o normalan svijet. Em mi je ručak hladan, em ga jedem u fazama od 5 minuta malog odmora. A u školi oko 2 popodne nesnosna kasnoljetna vrućina.
I mole me učenici da skratim nastavu jer im je vruće. A meni je kao zima?! Kako ćete vi onda ljeti raditi u paklu restoranske kuhinje?, pitam ih prisjećajući se svojih ljeta u ugostiteljstvu. Mi ćemo raditi u kancelariji s klimom!, sigurno odgovoriše pametne glavice. Sa mnom očito nešto nije u redu, iznova zaključim po ko zna koji put.
Zaslužili su dvije!
Srećom po mene, nakon dva mjeseca školske karijere, pogledao me Bog. Vratila se kolegica na posao. A meni su trebalo sljedeća dva mjeseca da dođem k sebi. Ma koji prijepori oko Božićnice! Savjesni i vrijedni nastavnici, zaslužili su dvije! A na godišnji će sretnici koji prežive višemjesečne bitke na ratnom polju posla iz snova. Reklo bi se živi i zdravi! Živi da, ali pitanje je koliko mogu biti zdravi.
Evo, baš prije neki dan vidim na teveu, oglasili se sindikati. Pregovara se valjda o većim plaćama. Jupi!!! Bit će love za šoping! Je, mo'š si mislit' bogatstva.
Moram priznati da meni mala plaća nastavnika početnika nije predstavljala problem. [???] Znam da sam izuzetak. Jednostavno, pomirite se sa činjenicom da je takva kakva je. Sretni da uopće imate posao, radite savjesno, date 120 % sebe kao da vas plaćaju miljon kuna. I uopće ne mislite na malecnu plaću.
Ali ne imati normalne uvjete rada vodi do onog groznog osjećaja gubitka dostojanstva. Svi govore nema knjiga. Jasno je meni da nema knjiga. Niti mi ne trebaju. Ne treba mi ni novi kurikulum. Svejedno je zadaća mene kao nastavnika, učenicima ponuditi najnovije spoznaje struke. Nova knjiga je za pola godine već prastara. I kakav kurikulum? Reci prijatelju narodnim jezikom da se radi o nastavnom planu i programu. I poštedi me muke da ako želim pratiti Dnevnik moram u ruci imati rječnik stranih riječi.
Poslušajte, barem jednom
Dakle, niti učenicima niti nastavnicima ne trebaju fensi-šmensi škole. Što će im novoizgrađena pametna zgrada koja, nekim čudom, prokišnjava i gubi fasadu. Čemu izvijeni stropovi, kojekakve kosine i viseće učionice. Napravi prika pravokutnu zgradu, ali kvalitetnu. Nemoj da joj naude povjetarac i prve kiše jesenje. Gradi kao da gradiš kuću za sebe i svoju obitelj. Ljudski i pošteno. I uredi je ka' svoju kuću. Molim te, nemoj smetnuti s uma da će u toj školi pola svoga dana, dijeleći istu sudbinu provesti ljudi; učenici, i skromni nastavnici, spremačice, zaposlenici računovodstva, ... (jer da nisu skromni, ne bi ni radili u školi).
Imaj na umu da će u njoj učiti buduće medicinske sestre koje će ti sutra, ne daj Bože, zatreba li, dati injekciju, budući mehaničari kojima ćeš s povjerenjem dati auto na popravak i službenice u banci koje će obrađivati tvoj zahtjev za kredit. Neka se svi u školi ugodno osjećaju. Neka se osjećaju kao kod svoje kuće. I ne zaboravi, kao što se dogodilo nesretnom projektantu moje srednje škole, izgraditi knjižnicu. Veliku molim! U kojoj će se moji učenici, posebno učenici putnici, osjećati kao u svojoj sobi i više neće morati pauzu od 2 sata protratiti na turneji po zadimljenim kafićima. I molim te, sjeti se da ta kuća mora imati radne sobe za nastavnike. Nisu bahati, niti od velikih zahtjeva. Zadovoljit će se s najjeftinijim stolom i ormarićem u kojem će moći spremiti mantil i materijal na nastavu.
I za kraj, molim te, ne zaboravi da ta kuća mora, poput WC-a, imati kuhinju i blagovaonicu. Jer u njoj će barem pola dana boraviti ljudi. Koji valjda trebaju jesti. Valjda. Ili sam ja uistinu izuzetak?