To je realnost 'Ajmo malo o drugoj strani majčinstva, onoj ne tako divnoj...

Kakve posljedice može imati postporođajna depresija, ispričat će tek rijetke žene. A sve zbog srama od bližnjih i od okoline... Tema je to i svjetskog hita 'Par iz susjedstva'.

 

Piše: Ana Tafra


Postati majka je divno iskustvo. Istina. No, s vremena na vrijeme to zna biti velik izazov, čak i osobama koje imaju veliku pomoć i podršku mnogo ljudi, što većina majki nema.

U majčinstvu nema pravila, nema ispravnog i pogrešnog, već samo upornost i želja dati sve od sebe. U cijeloj priči nerijetko na površinu izađe veliki neprijatelj: nedostatak samopouzdanja. Javlja se tuga, nezadovoljstvo, a istovremeno i pritisak: moramo biti savršeni, pretvarati se da je sve savršeno. Dijete je velika radost, ne bismo smjeli zanovijetati.

A istina je sljedeća: Nije dobro pričati o majčinstvu samo kao o predivnoj stvari, moramo pričati i o onoj drugoj strani majčinstva. To je realnost života, ne slabost žene.

 

Književni hit koji otvara ovu temu

Možda je upravo ova aktualna tema razlog uspjeha romana Par iz susjedstva autorice Shari Lapenae. Knjiga je izdana u kolovozu, a brzinom munje se proširila društvenim mrežama, zasjela na top liste preporuka kao štivo koje se ne smije zaobići. Iako je riječ o žanru psihološkog trilera, roman je otvorio brojne aktualne i vječne teme odnosa u obitelji. Roman upravo otkriva ono skriveno, tajne koje se kriju iza naoko savršenog života u elitnom predgrađu i potiče mnoga pitanja i nedoumice do samog kraja.

Anna i Marco Conti imaju sve - divnu vezu, prekrasan dom, prekrasnu kćer Coru. Marco vodi vlastiti posao, a Anne je svoj napustila i posvetila se brizi i odgoju malene djevojčice. No, jedna večer će sve izmijeniti. Dadilja im otkazuje u zadnji trenutak. Par će tu večer ostaviti u kući svoju šestomjesečnu djevojčicu potpuno samu i otići na večeru kod susjeda. Vjeruju da će biti dovoljno s vremena na vrijeme provjeriti kako je dijete i spava li čvrsto. Međutim, kad se vrate kući, djeteta više neće biti.

Nakon strašnog zločina, glavni osumnjičeni su upravo Anna i Marco. A istina je mnogo kompliciranija nego što se čini!

Autorica čitatelja potom uvlači u strahovitu noćnu moru roditelja kojima se u glavi vrte mnoga pitanja. Tko bi oteo šestomjesečno dijete? Zašto? Lapena kroz radnju prati razmišljanja supružnika, Anne i Marca, omogućavajući čitatelju da upozna sumnje i pitanja koje imaju supružnici jedan prema drugom. Otkriva se i strana priče detektiva Rascbacha koji se trudi što realnije razmišljati o ovoj planski odigranoj otmici.
Čak i najbližoj osobi ne možemo čitati misli.

Fantastično isplanirana priča iz stranice u stranicu otkriva koliko je daleko ispletena paučina laži koja se zahvatila u tom braku, potisnute probleme majke i bujicu osjećaja, grižnje savjesti koja izjeda glavne likove…

Kako je došla na ideju za roman, kako se uspjela "uvući" u likove o kojima piše te kakva je ona majka, razgovarali smo sa autoricom romana, Shari Lapenae. 

Foto: Tristan Ostler Psihološki triler Shari Lapena napeta je priča u kojoj se autorica poigrava našom empatijom. I to vrlo vješto...

Ž (Živim): Svi koji su pročitali knjigu tvrde da su to učinili u jednu večer. Kako je došlo do ideje za pisanjem o ovoj temi? Zašto je ova knjiga toliko napeta i uzbudljiva?

Shari Lapena (SL): To je zaista lijepa vijest! Ideja za knjigu krenula je jedne večeri kad sam bila malko potištena. Tip sam osobe koji često razmišlja - što bi bilo kad bi… i te večeri sam se pitala: što bi se dogodilo kad bi supružnici ostavili dijete samo kod kuće i otišli kod susjeda na večeru? Pitala sam se - što je najgore što se može dogoditi? Naravno, izašla je bujica ideja i motiva koji su stvorili iznimno uzbudljivu radnju ovog romana. Što gore može biti od nestanka vlastita djeteta i činjenice da za to najviše odgovarate vi sami?

 

Ž: Vjerujem da su se mnogi na početku ove knjiga sjetili tragične priče malene Madeleine McCann i sličnih priča… je li ona imale utjecaj na stvaranje vaše priče?

SL: Moram priznati da nijedna priča nije posebno bila glavnim poticajem. Više sam se vodila činjenicom da sam i sama majka i pitanjem koliko roditelji daleko mogu ići u svojoj brizi o djetetu.

 

Ž: Ova knjiga nudi i sliku majčinstva, posebice problemom koji je sve češći - postporođajna depresija. Sudite li vi Marca i Annu u ovom romanu zbog toga što su dijete ostavili samo?

SL: Da budem iskrena, ja sam nervozni i panični tip majke i nikada svoje dijete ne bih ostavila samo na takav način kao oni. Međutim, nisam htjela da čitatelji tako lako osude ovaj bračni par. Htjela sam da razumiju zašto su to napravili, kako se to dogodilo. Istina je da oni nisu htjeli ostaviti dijete samo, dadilja im je otkazala u zadnji trenutak. Potom su htjeli povesti dijete sa sobom, pa su ih domaćini odbili jer nisu htjeli djecu. Odbiti nisu mogli jer su bili jedini gosti. Nisu išli daleko, praktički su bili u svojoj kući i pratili su monitor. Redovito su provjeravali bebu svakih 20-ak minuta. Pokušala sam pokazati da se ta tragedija dogodila iako su roditelji zaista voljeli svoje dijete i pazili na njega. Međutim, splet okolnosti doveli su do tragedije i do toga da im je taj način rješavanja novonastalog problema bila velika pogreška.

 

Ž: Smatrate li da danas premalo govorimo o postporođajnoj depresiji, a pretjerano iznosimo kako je majčinstvo idealno, kako svi cvjetaju od zadovoljstva i sreće i kako pravoj majci ne smije to biti težak i zahtjevan posao? To stvara veliki pritisak majkama, često im se čini da nisu dovoljno dobre…

SL: Mislim da je biti majka mnogo zahtjevnije nego što se to čini. Mnogim parovima prvo iskustvo s djetetom je tek ono kad imaju svoje vlastito i često nemaju nikakvu pomoć za snaći se u situacijama. Često nisu spremni, a to zahtijeva predanost, ustrajnost, neprospavane noći… prekrasno je biti majka, ali nije jednostavno! Mislim da često olako prelazimo preko teških stvari u odgoju i mislim da je veliki pritisak i teret stavljen baš na majke - da učine sve, da budu sve, da pritom budu savršene i odgoje savršeno dijete! Mislim da bi svaka majka trebala imati zdravu obiteljsku okolinu, dobre, iskrene prijatelje koji bi joj mogli biti podrška. Definitivno je potrebno što više pričati o problemu poput postporođajne depresije.

 

Ž: Čitatelj se lako možemo povezati sa svakim od likova, jer radnju prati iz njihove točke gledišta. Izvrsno ste povezali priče te prošlost i sadašnjost. Držite li se neke specifične tehnike pisanja kako biste postigli da barem nakratko uđete u glavu svakog lika?

SL: Nemam neku posebnu tehniku, osim one osnovne: uspostaviti i održavati točke gledišta - a u tome mi pomaže činjenica da, kad se držim jednog lika, na svojevrstan način postajem taj lik. Koristiti više perspektiva - jedna je od mojih dražih spisateljskih postupaka.

 

Ž: Radnja romana Par iz susjedstva razlijeva se u više smjerova. Neki tijekovi radnje iskaču nenadano, začuđuju nas. Zanima nas jeste li imali cijeli plan od početka u svojoj glavi ili se oni otkrivao korak po korak, tijekom pisanja?

SL: Ne, nisam uopće imala plan. Sve je krenulo od jedne ideje, glavne premise, znala sam da majka pati od postporođajne depresije, no sve drugo se otvaralo i stvaralo dok sam pisala. Imala sam ideju radnju odvesti na različite puteve, ali na koje točno… to sam otkrivala dok sam pisala.

 

Ž: Što možemo očekivati u vašem sljedećem romanu?

SL: Ne želim još ništa otkrivati! Nemam niti naslov! No znam da će biti mračan, psihološki roman, iako se polako povlačim iz područja čiste detekcije i dobro poznate neizvjesnosti.

Facebook komentari