Čestitka koju želite pročitati Dok nas trese shopping groznica, njemu je stalo samo do našeg osmijeha...

Dea Marinović

Završila sam studij komunikologije na Hrvatskim studijima, a novinarstvom se bavim gotovo pet godina. Radila sam u dnevnim novinam...

Više >

Upoznajte Tomicu, prodavača Uličnih svjetiljki s kojim ste se možda čak i mimoišli na zagrebačkim ulicama. Podijelio je s nama dijelove svoga života i, što je još važnije, poslao toplu poruku - onu na koju često zaboravljamo...

 

Ulične Svjetiljke je prvi hrvatski časopis o beskućnicima i srodnim socijalnim temama, a 2008. godine pokrenuo ga je Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat. Prodaje se na ulicama Pule, Rijeke, Zagreba, Varaždina i Zadra. Razgovarali smo s prodavačem Tomicom Novakom (58) koji je dva mjeseca proveo na ulici, a kojemu je upravo ovaj projekt pomogao da stane na noge.

 


 

S Tomicom smo se našli na glavnom zagrebačkom trgu. Oko vrata je imao iskaznicu i čim je vidio da pogledavamo oko sebe tražeći ga, ljubazno je prišao i pružio ruku.

- Idemo negdje na toplo? - upitao je. Probijali smo se kroz mase ljudi, oko nas samo miris kobasica i kuhanog vina, metež, galama…

- Ma neka je samo više osmijeha. Ima nešto u tom prosincu… Svi su veseli, radosni, a kao da su sve brige ovoga svijeta nestale - govori nam.

Sjeli smo u kafić gdje Tomica često odlazi u pauzama od posla, a i gdje ga svi poznaju. Pozdravljaju nas s osmijehom, a njega pitaju kako ide. Naručuje gazirano piće, kaže, alkohol već godinama ne pije.

 

Kriza...

- On vas odvede na krivu stranu, ako ne znate granicu - objašnjava.

Godine 2011. upao je u krizu i završio na zagrebačkim ulicama. O razlozima nije htio govoriti.

- Preosobno je to - kaže spuštajući pogled. Ne želim ga nagovarati.

U to vrijeme skupljao je boce, preko dana je lutao ulicama, noću se vozio tramvajima i busevima. Pomoć prijatelja nije tražio, no nisu se, dodaje, ni pretjerano trgali da mu pomognu.

Snimila: Matea Petrović/Hanza Media Tomica ne želi ni vilu, ni skupi auto, već samo da svi budemo sretni, zadovoljni i veseli - cijele godine...

- Mogu zahvaliti Bogu što je taj težak period iza mene. Prebrodio sam to i nadam se da se nikad neće ponoviti. Nije to lako za izdržati - rekao je. Tomica je na savjet jednog poznanika otišao u Jukićevu kod sestara Majke Tereze i ondje su ga primili na smještaj. Tada mu je jedan čovjek preporučio da bi mogao prodavati Ulične svjetiljke.

 

Bez roditelja, bez vlastite obitelji

- Isprve sam se premišljao, no odlučio sam probati - kaže.

Dodaje da je nakon Jukićeve išao na socijalnu skrb, te je imao prenoćište u Prihvatilištu za beskućnike. Ondje je bio oko šest mjeseci.

- Polako sam se stabilizirao, te sam 2012. iznajmio sobicu - kaže Tomica koji je završio srednju školu u tadašnjem Kemijsko-preradbenom školskom centru i ima 20 godina staža. Pitamo ga za obitelj.

- Roditelji su davno umrli, a nemam suprugu ni djecu. Sam sam - govori nam. Časopis prodaje u Jurišićevoj i ima samo lijepa iskustva. Mnogi ga već poznaju, pa zastanu, popričaju s njim.

- U početku mi je bilo čudno. Ljudi prolaze, ja držim časopis, nitko ne 'trza'. Treba vremena i strpljena za ovo. Znaju proći sati, a da te nitko ni ne pogleda. Ma ima i gorih stvari u životu. Mene je časopis maknuo s ulice i zbog njega se osjećam korisnim - skromno nam govori.

Snimila: Matea Petrović/Hanza Media

Žalosti ga, dodaje, kad vidi koliko mladih beskućnika danas ima.

- Kao da je stigla neka pošast. No, nemam im ja što pametovati. Moj savjet je jedino da slušaju roditelje i probaju živjeti što normalnijim životom. I da se maknu od droge i alkohola. Ne bih nikome to želio, tko zna kako će se snaći - kaže. Pitamo ga gdje bi bio danas da se nije uključio u ovaj projekt.

- A možda me i ne bi bilo više - govori nam sjetno. Za sebe kaže da je sretan čovjek kad se probudi ujutro živ i koliko-toliko zdrav. Ne treba mu, kaže, puno.

 

Putovanje života

- Imam smještaj, ručam u pučkoj kuhinji i zaradim si za večeru - kaže Tomica koji je u studenom bio u Rimu. Naime, Papa Franjo pozvao je 6000 beskućnika i siromašnih da sudjeluju na Festivalu radosti i milosrđa. Zahvaljujući donacijama, Tomica i brojni drugi su uspjeli ondje otići.

- To hodočašće ću pamtiti cijeloga života. Koliko ljubavi na jednom mjestu - govori nam s osmijehom. Tomica je protekle blagdane proveo skromno, i to mu je, kaže, čisto dovoljno.

- Svake godine idem na polnoćku u katedralu i ondje vidim sretna lica ostalih ljudi. Osjetim Božji blagoslov koji se širi svuda oko nas. I to mi je dovoljno - kaže ovaj skromni prodavač.

- Želim svojim kupcima i svima koji me poznaju sretne blagdane. Želim da svi budemo sretni, zadovoljni i veseli. I ne samo za blagdane, nego cijele godine. I da se svi više cijenimo i pružamo jedni drugim što više osmijeha i toplih riječi - poručio je Tomica koji je naučio cijeniti sve što ima. I drži se najvrjednijeg savjeta roditelja, a to je da bude pošten i dobar. A u to smo se i sami uvjerili…

 

Svijet bi bio ljepše mjesto kada bismo više razmišljali o svojim djelima i zato se nemojmo zamarati time što je netko učinio ili nije učinio, a možda je trebao… Razmišljajmo o tome što svatko od nas može učiniti. Nemojmo željeti biti bolji od drugih već se trudimo danas biti bolji nego što smo bili jučer. Iskoristimo vrijeme koje nam je darovano…

Snimila: Matea Petrović/Hanza Media Kupnjom časopisa pomažete osobama bez doma i posla kako ne bi prosjačile, a sufinancirate i novi broj Uličnih svjetiljki.
 

Nemojte spuštati glavu!

Časopis Ulične svjetiljke je nastao u Rijeci, a riječ je o humanitarnom projektu osmišljenom za pomoć najugroženijim ljudima u našemu društvu. Dio je resocijalizacijskog projekta povratak u život, a osmišljen je tako da beskućniku, odnosno prodavaču vrati dostojanstvo i spriječi prosjačenje. Prodavači u časopisu opisuju svoje probleme, poteškoće i tako omogućuju da se časopis nastavi tiskati. Časopis stoji 8 kn od čega pola dobiva prodavač, a druga polovica ide za tiskanje idućega broja. Časopis nije nikakvog političkog opredjeljenja i osmišljen je da bude svakodnevna pomoć. Dnevni Centar za beskućnike je mjesto gdje beskućnici rade na svome povratku u društvo, odnosno gdje s volonterima vraćaju povjerenje u ljude i pronalaze posao.

 

Facebook komentari