Ida Prester: 'Zbog djece gubim slobodu, ali nije mi žao'

Simpatična, vrckava, optimistična i uvijek kritična 37-godišnjakinja opet čeka sina, a njenu nepresušnu energiju nisu umanjile ni početne trudničke mučnine. Jedva smo je uspjeli uhvatiti za razgovor jer joj ovih dana izlazi novi singl, ljeto joj je prekrcano nastupima s čak dva benda, a radi i na televiziji. Plan poroda nema, kao niti točan plan kako će živjeti u dvije države s dvoje mališana, jedino jedva čeka svoju bebicu. Kaže da niti ne sumnja da će se svemu prilagoditi, kao i do sad.

Živim (Ž): Kako je živjeti u dva grada?
Ida Prester (ID): Život u dva grada, zapravo u dvije zemlje se može podijeliti na dvije etape - prije i poslije djeteta. Prije Roka je sve bilo jednostavnije i lakše, sjednem u bus, čitam knjigu 6 sati, malo surfam i eto me. Bez briga, bez pameti. Sad mi je sve napornije, zahtijeva ozbiljnu organizaciju, a i svako razdvajanje od male nemani mi teško pada. Ali dobro, nisam ni mislila da će baš meni sve ići najjednostavnije na svijetu :) Super je okolnost što je taman pred dvije godine, kad sam uletjela u “Zg-Bg priču”, pokrenuta linija letove između ta dva grada. Za 45 minuta si tamo, a karte znaju biti smiješno jeftine, svoju zadnju sam platila 35 eura! Isto kao bus.

Ž: Što misliš, da li nas razlike spajaju ili razdvajaju?
ID: Razlike? Ma meni su to strašno slični gradovi. Beograd malo veći, glasniji, bezobrazniji, ali mentalitet je tu negdje. Tko hoće tražiti razlike, naći će ih i između dvije susjedne ulice. A tko voli spajanje i druženje, vidi samo sličnosti - slične politike, slične ukuse, slične borbe. Davno sam rekla da svaki moj prijatelj iz Zagreba ima svog dvojnika u Beogradu. Ja ih bar stalno upoznajem.

Ida kaže kako su ona i Ivan željeli djecu, pa čak i ako to znači gubitak slobode i spontanosti.

Ž: Imaš li ipak svog favorita tj. zemlju ili grad u kojem bi mogla zauvijek živjeti?
IP: Naravno. Kopenhagen :) Volim ja i Zagreb, i Beograd, ali ako ćemo iskreno ima puno sređenijih, normalnijih i zdravijih sredina. Oba grada imaju svoj šarm, ali politika se uvijek potrudi da održava sustav na ivici kolapsa. No trenutno smo tu gdje jesmo, “nemamo muda” počinjati život od nule u skroz novoj sredini. Zato, ajmo zajedno probati popraviti ono što možemo. Kao što bi Michael Jackson rekao - I’m starting with the man in the mirror.

Ž: Kakva je logistika potrebna za život na dvije adrese, posebno uz malo dijete?
IP: Pakleno teško. Nadam se da će Roko biti super ozbiljan klinac koji će već s 4 godine pomagati mami oko nove bebe i sjediti mirno kao sfinga u avionu, ali znam da si pričam bajke…

Ž: “Slobodnjak” si tj. nemaš neki stalni posao već radiš projekt po projekt? Jesi li se sama odlučila na takav način rada ili te je život sam naveo na to?
IP: Apsolutno sam tip za to. Probala sam u više navrata imati “pravi posao”, ali nije odgovaralo ni meni ni poslodavcima. Radim previše stvari odjednom, imam ADHD u poslovnom smislu. Muž mi je isti takav, poduzetnik, nema sat vremena mira, ozračen je telefonima, pozivima, konstantnim frkama. Navikli smo na to i dobro se nosimo. Ja sam smiren tip, on je osjetljiviji i strastveniji, dobro se neutraliziramo.

Ž: Prošle godine si bila dosta aktivna oko izbjeglica iz Sirije. Da li još uvijek nekako pomažeš u toj priči?
IP: Nisam ja profi aktivist, niti sam član neke udruge. Moj doprinos je bio minimalan i sasvim individualan, ali se priča o tom proširila jer ljudi u tom trenu nisu znali kako reagirati. Za mene nije bilo nikakve dileme. Te sirote obitelji su doslovce kampirale u samom centru Beograda. Hodaš ulicom i vidiš pored sebe u parku gladnu djecu u blatu, u šatorima. Vani blizu nule. Smrznute male nogice u mokrim čarapicama, bebe s temperaturama, suzne okice. Tu više nema rasprave. Boli me briga i tko je kriv i tko je na koga bacao bombe i tko su mu roditelji i što će on postati kad naraste i koje su kvote. Je.e mi se. To su klinci. Klinci baš kao i moj Roko. Nadam se da sam, kao i brojni moji prijatelji koji su se na razne načine uključili, uspjela postići da se ti ljudi bar tog dana osjećaju malo bolje i dostojanstvenije. S nekima od njih sam još u kontaktu, jedan od njih je baš pred neki dan dobio papire i kreće u školu od rujna u Stuttgartu. Sretno, mali Yamen Haidar!

Pjevačica ne planira klasični porodiljni jer nema posao, kaže, već plaćene hobije.

Ž: Tvoji bližnji kažu za tebe da 'nemaš ni trunčice tuge'. Kako to uspijevaš?
IP: Ahaha, to je moj muž revoltirano izjavio kad mu je dosadilo moje cvrkutanje... Ma to nije istina. Samo se bolje nosim sa svojim problemima i anksioznostima. Jako brzo i impulzivno djelujem, ne dopuštam frci da se razvija niti puno pričam o tome. Nađi problem - i sahrani ga. Znam da je to često nemoguće, ali mene akcija oslobađa, sam trud da promijenim nešto što me tlači. Nema opuštanja, cijeli život je borba za sreću, sreća nije poklon!

Novi singl i hrpa koncerata

Ž: Što te trenutno zaokuplja? Osim obitelji, naravno.
IP: Upravo nam je izašao novi singl za pjesmu Sutra - nova Lollobrigida. To je pjesma o odgađanju - sve što možes danas, ostavi za sutra. S tim instinktom se velik broj ljudi bori cijeli život. Sutra ću dati otkaz na poslu koji ne volim, sutra ću prekinuti lošu vezu, sutra ću postati bolja osoba. Sutra ću ti pokazati koliko vrijedim. Hajdemo krenuti od danas! Mislim da je to na neki način i moj životni moto. Samo zažmiri i baci se, žališ samo za onim što nisi pokušao.
Osim toga pokrenula sam i novi bend pod imenom Maika, etno-punk s harmonikom i saksofonom. Cijelo ljeto nastupam s Lollama i Maikom zajedno - od Exita, Splita, Slovenije, Beer festa… Žena s velikim trbuhom (sve većim i većim) stiže možda i do vašeg grada, osluhnite nas, razveselit ćemo vas.