Ako postoji jedan doktor kojem bi čovjek rado otišao, onda je to doktor sreće. No, takav ne postoji, ali zato postoji doktorica sreće. To je 34-godišnja Osječanka Anita Freimann, koja svoja znanja i spoznaje o tome kako sreću uhvatiti i, još važnije, zadržati dijeli sa svima zainteresiranima putem Instituta za sreću koji je osnovala. A zainteresiranih je svaki dan sve više, od pojedinaca koji čeznu za malo sreće u svom životu do tvrtki, političara, općina ili gradova koji su shvatili da je ključ napredovanja u sreći građana.
VELIKI MOTIVATOR
Anita Freimann ekonomistica je i profesorica koja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predaje kolegije Makrosustav EU, Međunarodnu trgovinu i Cirkularnu ekonomiju i to bi bila jedna potpuno uobičajena i prosječna priča da nije zalutala u područje sreće i odlučila skrenuti s utabanog puta razvoja znanstvene karijere. Imala je dovoljno hrabrosti da u “jednoj zemlji koja nije Butan” i u kojoj je sreća još uvijek, barem što se službene politike tiče, zadnja na listi prioriteta, odabere upravo sreću za područje svog stručnog rada, da doktorira na temu ekonomije sreće, osnuje Institut za sreću te u vlastitoj nakladi izda knjigu “Hrabrost na putu do sreće - 12 izazova napuštanja zone komfora i kreiranja sretnog života”, u kojoj je sažela vlastita iskustva i znanstvene spoznaje u traženju sreće.
Mogli su je ismijati, doživjeti neozbiljnom ili 'čudakinjom', no zapravo je zaintrigirala sve oko sebe i potaknula mnoge da porade na vlastitoj sreći ili na sreći svoje okoline. A sve je počelo sasvim slučajno jer je, kako kaže Anita, njezina namjera bila zapravo napisati doktorat o fondovima Europske unije, no tada je otkrila da postoji područje ekonomije sreće i odmah je znala da je to - to.
VISOKI BDP NE ČINI NAS SRETNIMA
- Ekonomija sreće je znanstvena grana koja spaja psihologiju i ekonomiju i koja je u svijetu razvijena već 40 godina, no u Hrvatskoj je novijeg datuma i ja sam među prvima koji se time bave u našoj zemlji. S vremenom se, naročito kroz period ekonomske krize, shvatilo da BDP ljudima nije toliko važan za kvalitetu života koliko su važne neke druge, nemonetarne stvari. Ekonomisti su se tada aktivirali i počeli istraživati sreću i kvalitetu života ljudi kako bi shvatili što je ljudima važno za život. I tako je nastala ekonomija sreće, grana ekonomije koja zapravo istražuje subjektivno blagostanje. U nekim zemljama, primjerice u spomenutom Butanu, čak postoji ministarstvo sreće, kroz koje ljudi koji upravljaju zemljom ili lokalnom zajednicom pokušavaju shvatiti što je građanima važno da budu zadovoljni i da ne napuštaju svoj grad ili zemlju - objašnjava docentica Freimann koja se tako, umjesto o fondovima EU, u svojoj doktorskoj disertaciji bavila indeksom sreće građana, a pišući je, shvatila je da ni ona zapravo nije potpuno zadovoljna svojim životom.
'Nije lako izaći iz zona komfora i za to treba mnogo hrabrosti.'
DIJETA MEDIJA I EKRANA
- Mene je doktorat natjerao na propitivanje svega, pa tako i vlastite situacije. I što sam više knjiga iz područja psihologije pročitala tijekom pisanja disertacije, to sam jasnije počela shvaćati da imam uobičajen život, odnosno život u zoni komfora, a sreća je obično izvan te zone.
Zone komfora one su zone u koje smo se toliko uljuljkali da se i ne pitamo što bi moglo biti drugačije. One nas drže statičnima i onemogućuju nam rast. Zato si je potrebno svaki dan zadavati mini izazove koji omogućuju da iskoračiš iz svoje zone komfora, a ona može biti posao koji ne voliš, brak u kojem nisi zadovoljan, nezdrava prehrana...
Zapravo nije lako izaći iz takvih zona komfora i za to treba mnogo hrabrosti, ali kada se jednom proba, to postaje proces bez kraja jer si stalno zadajete nove izazove - kaže doc. Freimann, koja je, shvativši da je sreća u svim onim stvarima koje čovjek može napraviti drugačije nego inače, odlučila i sama nešto promijeniti u svom životu.
Prvi korak bio je da ne pali televizor jer je shvatila da joj oduzima previše vremena i pozornosti, i to zbog nečega što uopće nije htjela gledati. - Čitala sam neka istraživanja koja su pokazala da televizija uopće ne pridonosi sreći, iako ljudski mozak funkcionira tako da ga stalno mijenjanje i kretanje slika privlači i tjera da gleda u ekran. Jedna od aktivnosti koje najviše umanjuju sreću je mijenjanje programa na TV-u, da biste na kraju zaključili kako nema ništa za gledanje. Rekla sam sebi da ću probati jedan dan u tjednu, i to srijedom, biti bez televizije. Kad ugasiš televizor, zapitaš se: “Dobro, i što ću sada?” Naime, kad je televizor uključen, nastaje iluzija da smo si popunili dan, a gašenje televizora tjera nas na suočavanje sa samima sobom - objašnjava doc. Freimann napominjući da televizor nije jedini ekran koji nas odmiče od samih sebe, to čine i računalo i pametni telefoni.
- Da bismo čuli svoj unutrašnji glas, moramo pogasiti sve oko sebe, a ljudi se toga pomalo boje. Boje se ostati sami sa sobom i suočiti se sa sobom jer tada izviru na površinu svakakva pitanja i spoznaje - kaže doc. Freimann, koja je, ugasivši televizor, dobila vrijeme za svog trogodišnjeg sina i za sebe, za šetnje, razgovore s prijateljicama, meditaciju... I više ga nikada nije ponovno uključila.
Naravno, nije potrebno napraviti potpunu redukciju, kao što je učinila ona, nego program treba gledati selektivno, tako da znamo što, kada i zašto konzumiramo, odnosno staviti se na dijetu medija i ekrana.
DIJELJENJE ZAGRLJAJA
Čitanje velikog broja knjiga iz psihologije i negledanje televizije Anitu su doveli do toga da si postavi pitanje kako može biti sretna. Zadala si je zadatak da još nešto promijeni, da nešto napravi na drugačiji način ili da napravi nešto što inače ne radi. - To su mali 'stresovi' ili, kako sam ih u knjizi nazvala, mini izazovi koji vas malo-pomalo tjeraju da izlazite iz zone komfora. Na primjer, odlučila sam ići prošetati ili naći se s prijateljicama u vrijeme kad inače ne bih otišla, podijeliti dio odjeće jer sam zaključila da je imam više nego što mi je potrebno, a počela sam eksperimentirati i s hranom pa sam prvo iz prehrane izbacila meso jer sam shvatila da štetno djeluje na zdravlje, a zatim sam počela otkrivati sirovu hranu - raw food. Još jedan mini izazov bila je odluka da se počnem ljudima obraćati s ljubavlju. Na to me inspirirala knjiga “Nulte granice”, u kojoj se govori o drevnoj havajskoj tehnici ho’oponopono kojom se rješavaju problemi i čiste toksične misli u vlastitoj podsvijesti samo korištenjem izraza 'Žao mi je', 'Oprosti mi', 'Volim te' i 'Hvala ti'.
Pet godina svog rada na sebi i intimne potrage za srećom sažela u 190 stranica knjige koja je, između ostalog, specifična i po tome što sadrži više od 200 QR (“quick response”) kodova koji omogućuju čitateljima da prođu neke stvari koje je i ona prošla i doživjela.
Teza je da izgovarajući te riječi čistimo sebe. Odlučila sam to isprobati i zaista sam se odmah bolje osjećala. Počela sam ljudima govoriti da ih volim i grliti ih. Ljudi su isprva bili šokirani jer danas je, nažalost, postalo normalno da su svi tmurni i nezadovoljni, no na sve je takva toplina zapravo imala pozitivan učinak - prisjeća se Anita dodajući da je dokazano kako ljudi dnevno imaju pedeset do sto tisuća misli koje su većinom negativne i koje se stalno ponavljaju. A tehnike kao što je ho’oponopono pomažu u tome da se čovjek vrati u sadašnji trenutak i ne misli ni o čemu negativnom pa se odmah osjeća bolje.
DOZA ZDRAVE SEBIČNOSTI
Ako mislimo o nečem negativnom, loše ćemo se osjećati i obratno: počnemo li misliti pozitivno, bolje ćemo se osjećati. Zato je važno ukrotiti misli, a svaki način da se prekine tijek negativnih misli je dobar, smatra Anita, kod koje je promjena u smjeru sretnijeg života trajala dobre dvije godine, ali prvi učinci bili su brzo vidljivi. - Vrlo brzo sam postala zadovoljnija i primijetila da imam više energije, a otkako sam se počela hraniti sirovom hranom, dovoljna su mi samo četiri sata sna da se osjećam kao da sam napunila baterije. Počela sam zračiti i dobro se osjećati u svojoj koži, a kad jednom doživiš takve promjene, ne možeš prestati. Kopaš dalje i želiš još i još...
Mislim da je put do sreće poput rupe bez dna, ali da je moguće doseći neku razinu u kojoj se čovjek osjeća zadovoljno i mislim da sam to uspjela postići. Naravno, uvijek će biti loših dana, ali sada imam metodu i ključ kako to popraviti i čim vidim da se osjećam loše, odmah se pitam zašto i idem to riješiti - objašnjava Anita ističući da nije cilj postići stanje stalne ushićenosti i ekstaze jer ni to ne bi bilo posve normalno, kao što nije ni stalno nezadovoljstvo. Cilj je postići to da ste većinu vremena zadovoljni, ne prestati se pitati kako si i raditi na tome da budeš bolje. Osim toga, u našem društvu postoji navika da kolektivne interese stavljamo ispred svojih, a to je pogrešno, smatra Anita.
- Treba imati dozu zdrave sebičnosti i sebe staviti na prvo mjesto, jer ako ja nisam vesela i dobro, ne mogu biti ni dobra mama, prijateljica, partnerica, kći. Meni su, primjerice, kad bih rekla da sam rastavljena, znali reći 'žao mi je'. No, rastava ne mora nužno biti nešto ružno i baš moja primjer potvrđuje da se čovjek može razići i bez svađe i živjeti u miru. S druge strane, okružena sam s puno ljudi koji bi se, po mojem mišljenju, trebali rastati, ali nemaju hrabrosti to učiniti zbog djece, novca ili okoline te ostaju nezadovoljni u tom nametnutom okviru - kaže.
ŠTO JE ZAPRAVO SREĆA?
Prema mišljenju doktorice sreće, sreća je unutarnje stanje u kojem čovjek ima mir u sebi i stanje na kojem treba raditi. No, postoji razlika između sreće i zadovoljstva životom općenito.
- Netko može danas biti sretan jer je položio ispit, ali nezadovoljan životom općenito i obratno. Život je spoj trenutaka i zato treba raditi na tome da u njemu ima što više sretnih trenutaka. Još jedna tajna sretnog života je u izražavanju zahvalnosti pa moj sin i ja svaku večer pišemo za što smo zahvalni taj dan - otkriva Anita upozoravajući kako nas je konzumerističko društvo uvjerilo da nas posjedovanje nečega može učiniti sretnim.
Tako nas se tjera da stalno trebamo još nešto i da nikada nismo zadovoljni životom jer nam uvijek još nešto nedostaje. U skladu s tim, skloni smo si predstavljati svoju sreću negdje u budućnosti i kao neuhvatljivu. Naprotiv, ključ sretnog života je sadašnjost i treba biti zadovoljan sada, a zadovoljstvo je vrlo lako osjetiti kad je čovjek zahvalan.
- Treba biti zahvalan za sve što imaš, i za kosu i za nokte, ruke, noge... jer neki to nemaju. Svojim prijateljima nekad znam reći: “Zamislite da se jedno jutro probudite i shvatite da ste ostali bez svega na čemu sinoć niste bili zahvalni”, od perilice za rublje i odjeće do kose i zuba. Na to mi kažu: “Pa onda možemo zahvaljivati do sutra”, a upravo u tome i jest stvar - da budemo stalno zahvalni na svemu što već imamo.
PREPUŠTAM SE ŽIVOTU
Ljudi Aniti često kažu da je toksično družiti se s njom jer nakon pola sata žele nešto promijeniti u životu. Kad vide da je sretna i da uživa u svom životu, i oni žele postići isto. A ona im, u svom Institutu za sreću, ne nudi nikakve proizvode, nego daje prijedloge da naprave male promjene, a svatko onda može lako sam provjeriti kako će se osjećati nakon toga. Kao prava doktorica sreće, Anita za sebe kaže da je sretna, i to jako.
- Uzeti svoj život u svoje ruke takvo je oslobođenje da se to ne može opisati riječima. Prije sam bila perfekcionist i stalno sam sva živjela u 'sutra' i u nekim planovima. Sada više ne radim planove, nego se prepuštam da me život nosi. Neke stvari koje su mi se dogodile u posljednje dvije godine ionako ni u najluđim snovima ne bih predvidjela, prije godinu dana nisam imala pojma da ću napisati knjigu. Prihvatila sam ono što se događa s povjerenjem, a kada to učinite, počne vam se događati čarolija života.
ČIME ZRAČIŠ, TO I PRIVLAČIŠ
Postoji izreka da 'ono čime zračiš, to i privlačiš', za koju Anita Freimann smatra da je točna i da bismo je trebali uvijek imati na umu. Tko zrači ljubavlju, i dobit će je, a da bi to bilo moguće, treba u svakoj situaciji vidjeti nešto dobro. To možda zvuči kao floskula, ali doktorica sreće tvrdi da nije jer čak i ako si lažete, opet ćete barem u tom trenutku biti bolje. A negativne misli zaista su opasne jer nas vrlo brzo povuku.
- Netko će pasti na ispitu i reći: 'Dobro, profesore, vidimo se drugi put', a netko će u istoj situaciji početi plakati u kabinetu. Tko će od to dvoje studenata imati dobar dan? Sigurno ona prva osoba - pojašnjava Anita dodajući da je na nama da nalijepimo na situaciju dobru ili lošu 'etiketu'.
Sve te teorije isprobala je u praksi na sebi i ljudi su je, kad su primijetili pozitivne promjene, počeli ispitivati kako je došla do toga, a onda i nagovarati da napiše knjigu. To je učinila te je pet godina svog rada na sebi i intimne potrage za srećom sažela u 190 stranica knjige koja je, između ostalog, specifična i po tome što sadrži više od 200 QR (“quick response”) kodova koji omogućuju čitateljima da prođu neke stvari koje je i ona prošla i doživjela. Dovoljna je bilo koja besplatna aplikacije za skeniranje i kad mobitelom prijeđe preko koda, čitatelj može odmah pogledati video ili neku emisiju, film, tekst ili nešto drugo što je autoricu dovelo do sretnog života.