Moja djeca idu spavati kad im kažem, relativno pristojno sjede za ručkom i ne urlaju u dućanu kad nešto ne mogu dobiti. Kad smo u gostima se lijepo igraju i kad im kažem da idemo gotovo uvijek kreću bez većeg pogovora. U kinu mirno sjede tijekom cijelog filma, samo ponekad slučajno prosipaju kokice. Ponekad mi je neugodno to i reći glasno, ali - djeca su mi stvarno dobra.
Znam, odmah će se naći neki pametnjaković - to je zato jer su nezahtjevna. Da, ja rađam nezahtjevnu djecu. Gotovo da uopće nisam ni osjetila svu težinu majčinstva, dodale bi neke majke. One čija su djeca zahtjevna, naravno. Grčevi, neprospavane noći, hitne u pola noći, muke po hranjenju, prohodavanje, nicanje zubi, privikavanje u vrtić... - to se sve događa samo onima s teškim sudbinama. Nama koji imamo nezahtjevnu djecu ne.
Dobrota nema ništa sa mnom
'On je toliko živ. Toliko je težak karakter. Moje dijete je običan terorist. Nikad ne spava', 'hvale' se brojne mame koje susrećem. Ako ne trpiš, nisi majka. Barem ne prava majka.
'Da, lako tebi kad su tvoja djeca tako mirna. Ne znaš ti kako je to'.
Ma da, ja sam srećković. Nema ta dječja dobrota ništa sa mnom. Nema ništa s tim što sam brižna, što se žrtvujem, što ih baš svake sekunde u danu pokušavam razumjeti, što im ne govorim da su idioti ako naprave nešto glupo, što ih ne tučem i pričam ružno o drugima pred njima.
Kao što vidite, iživcirali su me. A meni stvarno treba dosta da mi pukne film. Ali, kad pukne, kažem što mislim. A mislim ovo: Ja sam dobar roditelj. Jednostavno jesam. Moja djeca su zadovoljna. I lijepo nam je svima skupa. Znam da je to u današnje vrijeme prilično nepopularno jer kako uopće reći da si zadovoljan s nečim?
Kako uopće priznati da stvarno ne vidiš svoju djecu kao smetnju, kako priznati da u mojoj kući odrasli (tj. muž i ja) odlučuju hoće li im netko od mališana spavati na glavi ili neće?
Također, mi odlučujemo o tome kako će nam život izgledati. Jer da pustim djecu od 4 i 6 godina da odlučuju naravno da bi vrlo brzo i moj život postao pakao.
Djeca su mi bila nezahtjevna čak i na porođaju
Znate da mi je i porod bio lagan? Bez epiduralne, na dripu... Ma pjesma. Opet moja glupa greška. Ispričala sam da sam uživala i da bih to ponavljala opet i opet. A majke paćenice su rađale deset sati. 10 sati bez vode, 10 sati u nadljudskim bolovima koje nitko nikada nije doživio!
Ma, mene ni porod ne boli toliko kao druge, moguće da sam zdravstveni fenomen.
Ja jednostavno imam sreće, to je jedino rješenje. Moguće je da je sve zato jer su mi djeca toliko nezahtjevna pa je čak i njihovo rađanje jednostavnije od ostalih.
Kad dobijem otkaz isto sam srećković jer sam dobila veliku otpremninu. Ti koji ostanu sa sigurnim poslovima kojima plaćaju svoje račune svaki mjesec na vrijeme. Ti koji se ne vuku po burzi i ne očajavaju nad svakom kunom znaju da ja jednostavno uvijek imam sreće. Jer UVIJEK nađem posao. A to može samo netko sa puno sreće. Posao kod nas ne dobivaš ako krvavo radiš, ako si dobar, ako si se godinama žrtvovao i trudio. Ne, očito si imao sreće.
I tako sa svakom stvari oko mene sve je sigurnije - moj život nema ništa sa mnom. Samo se nadam da me ta sreća neće napustiti jer nekako nemam snage kukati.
