Što je povjerenje i kako nastaje? Kako odlučujemo kome vjerovati te koliko vjerujemo sebi? David DeSteno, profesor psihologije s Northeastern Universityja, u svojoj knjizi "Istina o povjerenju, Kako povjerenje određuje uspjeh u životu, ljubavi, učenju i mnogo čemu drugome" objedinjava ključne znanstvene spoznaje o vjerovanju koje mogu promijeniti naše shvaćanje povjerenja te način komunikacije i donošenje odluka na svakom području našeg života.
Povjerenje se ne odnosi samo na činjenice. Povjerenje se odnosi na naš pokušaj predviđanja, a na temelju poznavanja suprotstavljenih interesa i sposobnosti, što će netko drugi učiniti. Ukratko, povjerenje uključuje kockanje vlastitom sposobnošću čitanja tuđeg uma. Donosimo odlomak iz knjige koju je prevela Mirjana Krizmanić, a objavljena je u izdanju Profila.
Mogu li ti vjerovati? To pitanje - taj skup od četiri jednostavne riječi - često zaokuplja naše misli u stupnju koji teško može postići neko drugo pitanje ili zabrinutost. Na to pitanje trošimo mnogo mentalnih napora, a da to često čak ni sami ne znamo, jer odgovori na njega mogu utjecati na gotovo sve što činimo. Za razliku od mnogih drugih zagonetki s kojima se suočavamo, pitanja povjerenja ne uključuju samo pokušaje shvaćanja i analiziranja nekoga složenog pojma. Ta pitanja imaju jedno drugo zajedničku obilježje: rizik.
Nesiguran krajobraz
To znači da, iako je točno da tijekom života usmjerujemo pozornost na brojne složene probleme, pronalaženje rješenja za većinu njih najčešće ne uključuje prolazak kroz nesiguran krajobraz naših i tuđih želja koje se međusobno natječu. U dječjoj dobi odgovori na pitanja o tome zašto je nebo plavo ili zašto ne možemo svakog dana večerati pizzu, premda se čine podjednako kozmički važnima, traže samo prijenos činjenica. No, kad se pitamo što je točno Higgsov bozon ili je li se zaista nešto neuobičajeno dogodilo u Roswellu, ta pitanja zaista ubrzavaju vrtnju zupčanika našeg uma. Većinu nas traženje odgovora na ta pitanja ipak neće držati noću budnima. Pa iako, kad od svojeg računovođe po osmi put tražimo da nam protumači kako ćemo izračunati kamate na kamate na svojoj ušteđevini, to može zahtijevati intenzivnije korištenje našim mentalnim matematičkim sposobnostima, a pronalaženje odgovora na to pitanje samo je po sebi prilično olakšano primjenom odgovarajućih formula.
Kada, međutim, u formulu uvrstimo riječ povjerenje, tada to odjednom postaje sasvim drukčija slika.
Povjerenje uključuje nešto prividno nedokučivo - okladu. U temelju je povjerenja osjetljiv problem usredotočen na ravnotežu između dviju suprotnih, a često i suprotstavljenih želja: želje da netko drugi zadovolji naše potrebe i želje te druge osobe da zadovolji vlastite.
Može li?
Može li dijete vjerovati da će mu roditelji odgovoriti na pitanje o boji neba ne traži samo procjenu njihova znanstvenog poštenja već i njihove želje da se pokažu pametnima, čak i kad zaista ne znaju odgovor. Može li im dijete vjerovati da će svakodnevno večerati pizzu, umjesto da ih jednostavno pita zašto je ne može dobiti svake večeri, ovisi o dobroj volji djetetovih roditelja da se drže obećanja o pripremanju pizze čak i kad neočekivano moraju raditi dokasna ili još jednom otići do trgovine kako bi kupili namirnice koje im u kući nedostaju.
Ako je potreba za vjerovanjem drugim ljudima ili povjerenjem u druge ljudima toliko važna, zašto je tako teško utvrditi tko zaslužuje to povjerenje?
Možete li vi vjerovati da će vam znanstvenici objasniti zašto je potraga za Higgsovim bozonom, ili nekim srodnim dijelom atoma, vrijedna tolikog novca poreznih obveznika, umjesto da od njih tražite jednostavnu definiciju Higgsova bozona?
Ista logika vrijedi čak i za vjerovanje samomu sebi. Razmislite o tome. Vaše vjerovanje da ćete svoju nadolazeću plaću investirati u nešto što će biti od dugotrajnije koristi umjesto da je odmah potrošite na najnoviji iPad sasvim je različito od pokušaja predviđanja koliko ćete za dvadeset godina imati više novca ako se odlučite taj novac nekamo uložiti.
Neovisno o tome govorimo li o novcu, vjernosti, socijalnoj potpori, poslovnim dogovorima ili čuvanju tajni, povjerenje se ne odnosi samo na činjenice. Povjerenje se odnosi na naš pokušaj predviđanja, a na temelju poznavanja suprotstavljenih interesa i sposobnosti što će netko drugi učiniti.
Svatko ima svoju teoriju
Međutim, poput svih igara na sreću procjenjivanje nečije pouzdanosti nesavršen je pothvat, pa uvijek postoji šansa da ćete ostati kratkih rukava.
Dakako, većina nas ima svoje teorije o tome što nas upozorava na ljude u koje možemo ili ne možemo imati povjerenja.
Zastajkuju li izgovarajući neke riječi ili odvraćaju pogled? Djeluju li odviše ljubazno ili umiljato? Jesu li nas prošli put uspjeli uvjeriti? Problem je, dakako, u tome da je većina nas imala i toliko široko rasprostranjen doživljaj iznenađenja kad su se naša nagađanja pokazala pogrešnima. Mi, međutim, nismo u tome sami; "stručnjaci" za prijevare i profesionalci koji se bave sigurnošću nisu se pokazali mnogo uspješnijima. Sve donedavno postojalo je vrlo malo podataka koji bi pokazivali da je itko kadar točno odrediti može li se nekomu vjerovati, napose ako tu osobu ne poznajemo dobro.
Govorimo o misteriju
Znanstvenici su bezuspješno proveli desetljeća u potrazi za znakovima u pokretima tijela, lica, promjenama glasa, rukopisa i sličnim pojavama koje bi upućivale na pouzdanost određene osobe. Zaboravite sve što ste vidjeli na televiziji, sve je to znanstvena fantastika. Kad bi poligrafi ili tzv. detektori laži bili potpuno pouzdani, ne bismo trebali porote. Na kraju krajeva, popis slavnih kriminalaca koji su bili proglašeni krivima na temelju rezultata poligrafskog ispitivanja ne uključuje neke poput Aldricha Amesa, špijuna američke organizacije CIA-e koji je postao izdajnik, ili "Ubojicu Zelene rijeke", Garyja Ridgwaya, koji su "prošli" taj fiziološki test.
Isto tako, ne bi postojao dugačak popis ljudi koji su na temelju rezultata u poligrafskom ispitivanju bili neopravdano optuženi, poput Billa Wegerlea iz Wichite u državi Kanzas, kojeg se u početku sumnjičilo da je serijski ubojica koji veže, muči i ubija svoje žrtve (nazvan VMU ubojicom). Zaboravimo zabavne filmove i televizijske serije, ali iste kritike vrijede i za upotrebu izraza lica. Kad bi jedan smiješak ili trzaj lica mogao točno predvidjeti komu se može vjerovati, svi bi se pregovori pod reflektorima snimali videokamerama. Jednostavno rečeno, znanost još nema sve odgovore koji bi objasnili misterij povjerenja.
Sve donedavno postojalo je vrlo malo podataka koji bi pokazivali da je itko kadar točno odrediti može li se nekomu vjerovati...
Takvo stanje stvari potiče, međutim, neka pitanja: Ako je potreba za vjerovanjem drugim ljudima ili povjerenjem u druge ljudima toliko važna, zašto je tako teško utvrditi tko zaslužuje to povjerenje? Zašto se odgovori tek počinju pojavljivati nakon tisuća godina evolucijskog razvoja i desetljeća znanstvenih istraživanja?
Po mojoj prosudbi, za to postoje dva dobra razloga. Prvi, da je pitanje povjerenja često obilježeno natjecanjem ili borbom. Naime, biti otvorena knjiga za druge ljude ili čak i za sebe samog, nije uvijek dobra prilagodbena strategija. U skladu s tim, pokušaj otkrivanja možemo li nekomu vjerovati bitno je različit od pokušaja procjenjivanja karakteristika poput matematičke sposobnosti. Sposobnost za matematiku može se odrediti na temelju odgovora na specifičnu vrstu zadataka.
Kad je riječ o povjerenju, odluka o tome zaslužujemo li nečije povjerenje ovisi o trenutačnoj ravnoteži između mentalnih sila koje se međusobno natječu i guraju nas u suprotnim smjerovima. A hoćemo li biti kadri predvidjeti koja će od tih sila prevladati u bilo kojemu pojedinačnom slučaju, vrlo je složen posao.
Drugi razlog zbog kojeg procjena nečije pouzdanosti ili opravdanog poklanjanja povjerenja ostaje svojevrsna zagonetka, jest da mi to nastojimo postići baš na pogrešan način. Svatko traži baš određeni zlatni znak koji predviđa pouzdanost ili poštenje u svim situacijama. Svatko pretpostavlja da je pouzdanost prilično stabilna osobina ličnosti. Svi vjeruju da znaju kada će i kako na njih utjecati pitanje poklanjanja povjerenja. Problem je u tome što su ljudi najčešće u krivu, jer povjerenje ne djeluje onako kako to većina ljudi misli. Što se duže time bavim, to više shvaćam da je najbolji način traženja odgovora na trajno teška pitanja da to ne radimo sami, nego da u tom traženju ujedinimo najbolje umove iz mnogih različitih područja, kako bi svi zajedno pristupili starim problemima na nov način.
Društveni život i emocije pitanje su povjerenja
Što se više bavimo istraživanjem kolebanja emocija i moralnog ponašanja, to više uviđamo da povjerenje u tome često ima glavnu ulogu. Bilo da je riječ o mogućnosti nevjere vašeg partnera, potrebi da priznate vlastitu odgovornost za vraćanje nekog duga ili želji da pokažete kako su vaše sposobnosti dorasle nekom izazovu, uvijek se pojavljuje pitanje povjerenja. Ljubomora i ljutnja često proizlaze iz pomanjkanja povjerenja u lojalnost partnera. Iskazivanje zahvalnosti učinkovit je način davanja na znanje drugima da ste svjesni svojeg duga prema njima. Brze navale ponosa mogu ljudima dati na znanje da mogu imati povjerenja u vašu stručnost. Ukratko, velik dio ljudskoga socijalnog života i emocija koje se u njemu vrte potiče pitanja ovakvog ili onakvog povjerenja.