Druženje je Maku skoro sve. Da može, vjerojatno bi usvojio par prijatelja da mu stalno budu pri ruci. Jer nije isto kuću naglavačke okretati sam i s još barem dvojicom trojicom frendova. Sve je ljepše (i lakše) u dobrom društvu. Koja korist od desetak jastuka ako ih moraš bacati sam? Koja korist od kućnog ljubimca ako po njemu ne jaše barem njih pet? Koja korist od pola tuceta kreveta u kući ako po njima ne skače barem tri para nogu?
Čak ni serijski ubojica slobodnog vremena, Playstation 4, ta vražja strojčina, nije dovoljno moćna da mu otme dušu i prikuje ga samog za ekran. Uz Playstation nikad nije sam. Mora ih biti najmanje četiri. Inače privlačna sila popušta.
Sličan sam hahar bio i ja u njegovim godinama, a moja majka slična meni u mojim godinama - prepopustljiva. Kuća je uvijek bila puna klinaca spremnih za nepodopštine i nered. Iako je na papiru imala samo dvojicu, brata i mene, na grbači ih je gotovo svakodnevno imala barem pet - šest.
Tko je to rekao?
Pa neka netko kaže da povijest nije dosadna. A stalno se ponavlja.
Uglavnom, hrpa klinčadije pod našim krovom obiteljska je konstanta. I mislim da ne griješim što tu konstantu ne izbacujem iz formule Makova odrastanja. Dapače, odlučio sam u tu formulu uvesti, za mene kao roditelja, i jednu nepoznanicu...
Uzeti slovo druženju i prepustiti riječ ruženju. Zamijeniti dan za noć.
- Mak, bi li htio da pozovemo tvoje frendove da prespavaju kod nas?
Makovo lice zasvijetlilo je kao bundeva u Noći vještica.
- Daaaa!
- Okej, ništa ne obećavam, to je samo prijedlog...
- Ne! Obećaj! Kada? Ove subote?
- Ne znam, Mak, malo je to navrat-nanos...
Znam da ima roditelja koji nisu skloni ostaviti dijete u tuđoj kući preko noći iako, budimo realni, noć je samo dan u tamnoj haljini. Zvrcnuo sam par kolega roditelja, tek da osluhnem kako dišu po tom pitanju...
Baš im hvala...
Očito su disali punim plućima jer se lista potencijalnih kandidata popunila prije nego što sam u ruke stigao uzeti papir i olovku.
- Mak, u subotu je prespavanac, molim te... - pokušao sam mu odrediti par pravila i dati jasne upute o ponašanju.
- Jupiiii - vrisnuo je i odjurio podijeliti vijest s ostalim ukućanima.
Pokušao sam.
Okej, rekoh, što sam si natovario, natovario sam si. Neka bude sleepover. Hrvatski, prespavanac. Čelo mi se zgužvalo kao plahta na bračnom krevetu. Nisam baš bio bezbrižan, no peglao sam neravnine na čelu mišlju kako će moja uloga ionako, kao i preko dana, biti tek uloga čuvara reda. Samo sam policajac koji brine o sigurnosti. Djece? Ma ne.
Pravilo svetog trojstva kaže da bog čuva djecu, pijance i budale. Okej, pijanaca u kući nema i neće ih biti. Ostajemo djeca i ja. Dobro je. Umirio me osjećaj da će nas sve štititi viša sila.
Djeca će se zabavljati, a ja ću povremeno patrolirati, brinuti da vitrine, kućanski aparati, vaze, keramičke uspomene s ljetovanja i slične nepotrepštine ostanu u jednom komadu. Navečer tek, oko desetke, podviknuti: "Spavanje!"
I to je to. Piece of cake.
Ali to nije bilo piece of cake. Jer postoji caka. Moj se alter ego, golobradi dječarac mlađi od Maka, odlučio umiješati.
Na tom sam im prvom prespavancu, kao ponosni vlasnik preko dvjesto društvenih igara, predložio da organiziramo natjecanje u društvenim igrama (u trenucima kad se djeca odmaraju od haračenja po sobama). Izabrao sam igre, nabavio medalje, nešto sitnica kao nagrade i... Nadao se da će ih to zabaviti. Tek toliko da prespavanac ne bude samo prespavanac.
Razgalilo ih je. Nisam od njih mogao mrdnuti do jedan po ponoći. Jedva sam ih otjerao u krevet. U svoj sam se na koncu srušio kao da sam večer proveo u ringu s Mirkom Filipovićem. Umjesto da ih moja akcija primiri, oni su, kad se nismo igrali za stolom, s još većom predanošću rušili sve pred sobom. Što mi je ostavilo prostor za novu grešku.
- Ako prestanete divljati - rekoh, - sljedeći put ćemo organizirati Toilet Paper Warse!
Kako mi je samo to palo na pamet?
Ne znam odakle sam izvukao tu bedastoću. Samo mi se našla na jeziku. Zvučalo im je dobro već i ovako. A tek kad sam im preveo... Samo što me nisu raščetvorili od sreće.
Nekako sam izbjegao strašnu sudbinu, a i djeca su se primirila. Zgrabio sam priliku da skoknem do dućana i napunim frižider koji je stradao tijekom dječjeg blitzkriega na kuhinju. Možda su im oči veće od želudaca, ali moj je frižider od njih očito daleko manji.
Mislim da nisam izbivao više od petnaestak minuta (nisu bili sami, bila je baka s njima, ali to je, što se discipline tiče, kao da ste ostavili nacrtanog pastira da vam čuva ovčice). I mislim da sam preživio dva infarkta i jedan lakši moždani udar kad sam otključao vrata. Jer nisam mislio da će si dječurlija u petnaestak minuta mog izbivanja sama organizirati rat na koji polažem autorsko pravo. Papira je bilo posvuda, osim tamo gdje bi ga trebalo biti - u kuhinji, u kupaoni, u zahodu. Stradao je čak i nedužni papir iz printera.
Podigao sam prvi koliko toliko očuvani papir i zagrmio:
- Rat je gotov! Jedini papir koji od sada možete dotaknuti je ovaj na koji ćemo potpisati primirje!
Otpravio sam ih u sobu da se igraju s legićima, plejkom, malim vojnicima.... A baku sam otpravio u dućan po naramak WC papira.
Kao što napomenuh, nisam ih uspio otjerati u snove prije jedinice. No mislio sam, hajde, ako su umorni barem upola kao ja, spavat će do devetke. Ali avaj. I to su uspjeli okrenuti naglavačke. Cika, vika, vriska & graja, četiri jahačice apokalipse svakog spokoja, do mojih su ušiju doprle već u šest sati. Vrišti televizor, urla plejka, galame klinci, pas laje, deke i plahte valjaju se po podu, jastuci visoko lete, plišane igračke padaju kao proljetni pljusak... Gledam krmeljavim očima, ne vjerujem, ali tješim se. Barem nisu pronašli WC papir...
Emotivni ucjenjivači
Prije nego što su otišli svojim kućama, vražičci su zatreptali svojim nevinim okicama i pitali:
- Denis... A kada će sljedeći prespavanac?
Mislio sam - nikad. A u stvari, nisam mogao odoljeti djetinjastoj ideji da Toilet Paper Warse provedem u djelo, no u ponešto blažem obliku. Pa sam za sljedeći prespavanac osmislio Toilet Paper Olympics - wc papir olimpijadu. Nabavio nagrade (za sve, ne samo za pobjednike), tonu wc papira, hrpu zahodskih četki i jednu staru wc školjku. Neka igre počnu!
To je tek bio pun pogodak. Kuglanje rolama wc papira gdje se umjesto čunjeva ruše zahodske četke... Valjali smo se od smijeha. Gađanje rolama papira u wc školjku... Luđe od finala NBA! Za kraj sam ostavio wc papir verziju legende o švicarskom nacionalnom junaku Wilhelmu Tellu. Namjestio sam veliku rolu wc papira na svoju glavu, a klinci su je trebali pogoditi svojim rolicama. Bila je to možda i najzabavnija igra, no smetnuo sam s uma ključnu stvar - klincima je bilo zabavnije pogoditi mene u glavu nego oboriti rolu papira. I to su činili s neviđenim guštom.
Morao sam istrpjeti kašu koju sam si sam zakuhao. Podnosio sam pogotke junački. I uglavnom žmirećki.
Ujutro, nakon par kržljavih sati spavanja (ovoga puta na noge su skočili u pola šest!) ponovo isto pitanje, svi klinci u jedan glas:
- Denis, Denis... A kad će sljedeći prespavanac?
S obzirom da svaki njihov sleepover završi mojim hangoverom, njihov prespavanac mojim mamur... ili, bolje rečeno, taturlukom... Nikad, mislim si.
Nikad ne reci nikad.