Jednim dijelom to je zbog nje, inteligentne mlade žene pune znanja i ambicija, te sarkastičnih pogleda na svijet koji me uvijek iznova od srca nasmiju i daju neko novo svijetlo na stvari koje nas okružuju. No, dijelom je to i zbog njena brata zbog kojeg joj se uvijek obrazi zarumene, a oči zacakle kad ga spomene. Prvi puta kada mi je pričala o njemu, ježila sam se. Drugi puta kad mi ga je spomenula, i meni su se oči zacaklile. Zašto? Najbolje je da otkrijete sami. U nastavku vam donosim iskrenu ispovijest žene koja bez usprezanja kaže kako je njezin mlađi, a slijepi brat njezin životni uzor. A ako mene pitate, mogao bi nam biti svima...
U ljeto 1987. na svijet je došao moj mlađi brat Hrvoje. Rečeno mi je da sada imam ulogu velike sestre i da je moj zadatak biti njegov uzor i naučiti ga kako funkcioniraju stvari. Kao napredna trogodišnjakinja, shvatila sam ovu misiju krajnje ozbiljno. Moj posao bio je posebno odgovoran jer je Hrvoje život započeo gotovo potpuno slijep. Zapravo, to baš nije posve točno. Rodio se prerano i vid mu je oštećen zbog duljeg boravka u inkubatoru.
Možda ste nakon ove informacije pomislili da je sigurno odrastao u ogorčenu osobu punu ljutnje, ali dogodilo se upravo suprotno. Umjesto da budem njegov uzor, Hrvoje je postao moj najveći životni uzor i najinspirativnija osoba koju poznajem.
Biti žrtva ili - boriti se
Ključan trenutak dogodio se nakon Hrvojeve mature. To ljeto proveo je gotovo potpuno sam, zatvoren u malenoj sobi. Šačica prijatelja koje je stekao u školi, nastavila je svoje živote u drugim gradovima. Nakon prijave na Zavod za zapošljavanje ostalo mu je samo čekati da društvo u kojem živjeti obrati pozornost na njegovo postojanje, da se otvore neka vrata i da mu netko pruži priliku. To je bio jedan od onih trenutaka kad ljudi biraju biti žrtve okolnosti ili boriti se.
Ne mogu zamisliti što je njemu tog ljeta prolazilo kroz glavu, ali meni se činilo da se nikada ništa neće promijeniti. Pripremila sam se na preuzimanje odgovornosti za njegovu egzistenciju, kao starija sestra. A onda me Hrvoje naučio da je prepreka zapravo put, da je tama zapravo svijeća, da je dno čvrsti temelj na kojem možemo izgraditi uspješan život.
Deset godina kasnije
Od tog ljetnog dana prošlo je više od deset godina. Hrvoje je u tom vremenu sam naučio engleski, sam naučio programirati, sam napravio jednostavnu web stranicu, sam proputovao Hrvatsku i dobar komad Europe, stekao mnoge nove prijatelje, desetke slijepih osoba naučio koristiti računalo, kreirao program koji slijepim osobama olakšava korištenje Skypea... Nakon deset godina učenja i borbe, nedavno je dobio i svoj posao iz snova u IT industriji.
Promatrajući kako živi svoj život i kako pristupa izazovima, naučila sam najvažnije životne lekcije, onakve kakve se obično uče od starijih, iskusnijih, od izvanserijskih ljudi.
Ovo su neke od tih lekcija....
Prihvati stvari kakve jesu. Počni tamo gdje jesi. Izvuci maksimum iz onog što imaš.
Prva zraka svjetla koja je ušla u Hrvojev život bilo je njegovo računalo. Nije bilo nikoga tko bi ga naučio kako ga koristiti kao slijepa osoba. Čitave dane provodio je pred tom kutijom koja je bila njegov prozor u svijet i jedina točka kontakta s okolinom. Da bi naučio ono za što meni i vama treba nekoliko sekundi, trebali su mu dani i tjedni. Strpljivo je išao naprijed, dan po dan. Nakon nekog vremena, drugi su počeli dolaziti k njemu po pomoć i savjet, a nakon nekoliko godina dobio je i prvi posao u IT edukaciji slijepih osoba.
Naravno, kad je prvi put upalio računalo, nije to učinio s mišlju da će jednoga dana imati karijeru u tom području.
Will Smith je u jednom svom intervjuu savršeno opisao ovakav stav prema velikim izazovima prisjećajući se kako je sa svojim bratom izgradio zid ispred obiteljskog biznisa. Posao je trajao godinama, ali ponos zbog konačnog rezultata prati ga još uvijek. Iz tog iskustva naučio je da ne možeš početi posao s idejom da ćeš izgraditi najveći, najsnažniji zid ikad, već polažući jednu ciglu na drugu, onoliko savršeno koliko je moguće položiti ciglu na ciglu. I uskoro imaš zid.
Ne možeš povezati točkice gledajući unaprijed.
Vi ste ovu mudrost mogli naučiti od Stevea Jobsa, ja sam na Hrvojevom primjeru vidjela kako se točkice povezuju. Ako Hrvoja pitate zanima li ga tečaj keramike, dobit ćete potvrdan odgovor. Veslanje? I to. Kuhanje? Naravno. Fotografija? Ovo ipak ne. Iako većina ovih aktivnosti na kraju nije postala važan dio njegovog života, onaj manji dio donio mu je izuzetno vrijedne vještine i poznanstava koja su mu promijenila život i dovela ga do posla u kojem uživa.
Umjesto da pokušavate planirati život i karijeru pet ili više godina unaprijed, s točno određenim koracima, budite otvoreni prema prilikama koje vam se pružaju. Najbolja navigacija su znatiželja i intuicija. Slijedite ih. Eksperimentirajte. Rješenja dolaze kroz akciju, ne kroz razmišljanje. Vjerujte da će se točkice nekako povezati u budućnosti.
Budite najstroži urednik svojeg života.
Ujutro otvarate ormar, iz njega ispada tona odjeće, a vi nemate što obući. Subotom vaša djeca traže da im posvetite pažnju, a vi trošite sate čisteći tonu stvari koje ste nagomilali u stanu, premda zapravo ne znate ni čemu služe. Govorite si da je zdrava prehrana skupa, a potrošili ste pola plaće na novi multipraktik koji ste koristili jednom. Trošite većinu vremena, energije i mukotrpno zarađenog novca na gomilu stvari koje vam ne trebaju i ne vesele vas, ali njima želite impresionirati ljude do kojih vam zapravo nije stalo.
Silom prilika, Hrvoje si ovakav način života ne može priuštiti. Stvari koje mu trebaju za svakodnevno funkcioniranje ne mogu biti zatrpane u hrpi nepotrebnog jer će mu trebati sati da ih pronađe. Umjesto da troši novac na trendove, ulaže u stvari koje mu zaista poboljšavaju kvalitetu života i te stvari pažljivo čuva. U njegovom životnom prostoru svaka stvar ima svoje mjesto i ulogu, a tako je bilo mnogo prije no što je minimalizam postao popularni stil života i hashtag na Instagramu. Nastojte biti dobar životni urednik i svedite stvari u svojem životu na ono što je nužno i što vas veseli, a onda pratite kako razina stresa i anksioznosti pada.
Svijet vam ne duguje ništa!
Kakav god bio naš život, uvijek možemo izabrati hoćemo li biti žrtva. Ako izaberete biti žrtva, dobit ćete mrvu suosjećanja od ljudi oko vas. Onda će svi nastaviti sa svojim životima, a vi ćete i dalje biti samo žrtva. Ljudi ne vole žrtve jer od njih u pravilu ne mogu ništa dobiti. Umjesto toga, budite osoba koju drugi trebaju. Od Hrvoja sam naučila da većinu vremena treba biti kreator, ne konzument. Umjesto da čeka poziv sa Zavoda za zapošljavanje, Hrvoje je napornim učenjem, radom i strpljenjem došao do svog posla iz snova. Iako mu društvo u kojem živi duguje pomoć i poseban tretman, što je čak definirano i zakonom, u stvarnosti, većinu onog što ima morao je izgraditi sam.
Na kraju igre, kralj i pješak vraćaju se u istu kutiju.
Svi ponekad krenemo putem ultimativne autoagresije - uspoređivanja s drugima. Vidimo tuđe savršene živote koji nam se pažljivo serviraju na društvenim mrežama i u glavi ažuriramo ljestvicu postignuća. Stalno nam se čini da kasnimo u životu.
Hrvoje je ovu zamku izbjegao već svojim rođenjem, jer, od osoba kao što je on najčešće nitko ne očekuje ništa (nažalost). To ne znači da nema svoje ambicije, ciljeve i snove, ali ne uspoređuje se s drugim ljudima. Zna da većina drugih ljudi od početka ima drugačije karte na raspolaganju. Umjesto toga, uspoređuje se s osobom koja je bio jučer. Zadovoljstvo i osjećaj postignuća izvlači iz svakog, pa i minimalnog napretka. Kao rezultat, u ovom trenutku ima mnogo uspješniji život od mnogih vršnjaka rođenih s boljim kartama.
Kad se sljedeći put krenete uspoređivati s drugima, sjetite se jedne važne činjenice - život nije utrka i ne nudi nikakve garancije. Nitko od nas ne zna što donosi sutra, već sljedeće sekunde sve u vašem životu može se u potpunosti promijeniti, i dobro i loše. Jedina garancija koja postoji je ova - na kraju igre, kralj i pješak vraćaju se u istu kutiju.
Ne tretirajte život kao čekaonicu!
Kad ne vidite, puno vremena provedete čekajući. Mnogo više nego prosječna osoba. Za početak, ovisite o javnom prijevozu. Potrebno je znatno više vremena da dođete do važnih informacija. Svakodnevno susrećete ograničene i neuke ljude i trošite vrijeme i energiju na borbu s njihovim predrasudama. Čekate da državni službenici odrade posao koji ima velik utjecaj na vas. Usput naučite da je strpljenje jače od sile i da je život sada. Morate živjeti, ne samo čekati.
Vi možda boravite u drugačijim životnim čekaonicama. Možda već dugo tražite posao, pokušavate zatrudnjeti, čekate bolju polovicu da se vrati iz inozemstva... Ali, u svakom trenutku možemo napustiti čekaonicu i jednostavno živjeti u sadašnjem trenutku. Ono što čekamo će doći. Ili neće. U svakom slučaju, život će proći.
Vi odlučujete tko ste, ne ljudi oko vas.
Da je dopustio drugim ljudima da ga definiraju i živio u skladu s njihovim očekivanjima za njegov život, Hrvoje bi danas bio na teret društvu. Oni optimističniji predviđali su mu posao u jednoj od tri telefonske centrale koje još postoje u Hrvatskoj. Osobama kao što je Hrvoje, obrazovne institucije u našoj zemlji ne nude mnogo. S druge strane, svo znanje ovog svijeta dostupno je jednim klikom miša. Ako navratim do njega, velika je šansa da ću ga zateći usred nekog tutoriala ili u razgovoru s nekime na drugom kraju svijeta tko mu prenosi vrijedne informacije. Sam je dizajnirao svoje obrazovanje i definirao tko će biti. Nemojte slušati ljude koji vam govore da za vas postoji samo jedan put, onaj njihov - diplomiraj, zaposli se u korporaciji, udaj se i rodi dvoje djece, radi do mirovine u betonskoj kutiji. Nemojte svoj život dati u ruke državi ili nekim sporednim likovima.
Nemojte sebe shvaćati preozbiljno.
Kad je prije nekoliko godina upoznao Hrvoja, moj dečko mu je na rastanku rekao: ‘Vidimo se! Ne! Čekaj...Ja tebe vidim, ti mene ne.’ Prije toga mu je sugerirao da pokuša poput šišmiša koristiti eholokaciju za snalaženje u prostoru. Hrvoje mu je rekao da će svakako razmisliti o toj sugestiji. Tko god bili, ne biste trebali biti izuzeti od šale ni od kritike. I, što god vam ljudi govorili, zapravo govore o sebi, ne o vama.
Umjesto da ja njemu postanem uzor, moj mali brat postao je uzor meni i mnogim drugima. Pored njega, bilo me sram odustajati od svojih ciljeva, propuštati pružene prilike, odabrati ulogu žrtve ili zahtijevati od svijeta da mi servira dobre stvari u životu na srebrnom pladnju. Naučio me da je tama moja svijeća.
Ako vam je danas nedostajala doza inspiracije ili motiv da ustanete iz kreveta, ostvarite svoj san ili jednostavno da živite, vjerujem kako će vam priča moje prijateljice pomoći da napravite korak naprijed....