Ne može me se dobiti dok vozim, dok čekam red u liječničkoj čekaonici, dok brbljam s mamama u parku... I baš me briga za to. U automobilu razgovaram s klincima, u čekaonici se svađam s neljubaznim medicinskim sestrama, a ponekad i sjedim sama sa sobom i razmišljam. Gledam prolaznike. Kad ste zadnji put bili sa svojim mislima? Totalno neloš osjećaj. Sigurno mislite, "ova je jedna od onih koje odsele na selo, pričaju s psima, jedu samo organsku hranu i ne žele nikakav dodir s civilizacijom".
A stvarno nisam.
OK, pričam rado sa psima i gade mi se jaja iz supermarketa, ali ljude volim. Tj. barem neke ljude volim i želim kontakt s njima.
A kako je sve počelo?
Ukidanje mobitela nije bila neka moja dubokoumna odluka. Stvar je bila puno prizemnija. Posljednji posao je neslavno završio. Imala sam odličan mobitel, čudo tehnologije. Ipak sam radila za jednu telekomunikacijsku kompaniju. I došao je trenutak da ga vratim. Prvi dan sam bila pomalo tužna. Čak i mi nematerijalisti volimo te statusne simbole. Laptop na ramenu, krasan tanki mobitel u džepu...
I djeca su se pitala gdje je, budući da sam im baš mjesec prije odlučila priznati da mobitel ima internet te da se i na njemu mogu gledati crtići. A crtić u krevetu je totalna fora. No, već drugi dan više nisu pitali. Djeca su čudo. Sve je kod njih vrlo jednostavno.
I meni vrlo skoro nije falio. Ionako me zadnjih mjeseci užasno živcirao njegov zvuk. Čisti Pavlovljev efekt. Stotinjak poziva napornih ljudi i umjesto da te zvuk poziva ili poruke veseli, on izaziva grč u želucu. Nisam više morala paziti da mi negdje ne ispadne ta skupa spravica. A imala sam iskustava - jedan je stari mobitel završio u kipućoj tjestenini, a jedan iPhone u WC-u...
Također, prestao je taj glupi osjećaj dostupnosti šefu u svakoj sekundi mog života. Zapravo, često mislim da je cijelu tu industriju baš izmislio neki zli šef da ljudima zagorča život. Zašto moram znati za taj mail kojeg je neki dosadnjaković s posla poslao u ponoć? Onda mislim o tome i ako već ne odgovorim odmah, sigurno ću raspravljati s njim još satima u svojoj glavi.
Tko me treba lako me nađe
Imam kućni telefon, često gledam Facebook i e-mail. Sve za koje znam da će me taj dan trebati ujutro obavijestim gdje me mogu naći. Imam nekoliko punktova u gradu na kojima provjerim e-mail ako imam neke zaostale obaveze. I nikad ne kasnim. Istina, živciram one koji kasne jer mi to ne mogu javiti pet minuta prije našeg dogovora. Zapravo svi si mi dajemo preveliku važnost. Nije da postoji i deset ljudi koji me dnevno trebaju. I to sam previše rekla. Istina, imali smo jedan obiteljski eksces neki dan. Rekla sam mužu da ću možda ići doma busom i da ne dolazi autom po mene. Ja sam to protumačila kao sigurno, on ne, pa je napravio nekih 50-ak kilometara više tražeći mene i sina po gradu.
Ako vam mobitel nije prvi telefon sigurno se sjećate da je vrlo malo ljudi kasnilo na dogovor nakon što bi se čuli i dogovorili - fiksnim telefonom!
Najveći je problem s traženjem novog posla. Svi u natječaju traže mobitel. Pa dam mužev. Dosta ih već misli da sigurno imam nekog čudnog muža koji se javlja na moj broj. "Sigurno je bolesno ljubomoran ili jadnici ne da da se javlja na nepoznate brojeve".
Ajd, možda me barem tako po zlu, zapamte pa napokon i pozovu u taj toliko željeni drugi krug. Onda ću dobiti i taj 'fensi' posao i brzo se prošetati po špici s mobitelom na uhu.