Duševna bol [2. dio] Kako razlikovati tugu od depresije

Ako nas je obuzela tuga, ima situacija koje nas ipak mogu uveseliti, za razliku od depresije u kojoj nikada nema osjećaja radosti.

 

Depresivni poremećaj jedna je od najčešćih dijagnoza u psihijatriji pa se opravdano postavlja pitanje o "predijagnosticiranju" navedenog poremećaja.

 

U tom slučaju treba razlikovati tugu od kliničke depresije.

- Tuga je uobičajena fluktuacija raspoloženja i normalan odgovor na brojne životne nedaće i najčešće je vezana uz neku situaciju ili događaj (gubitak voljene osobe, gubitak posla, razvod i sl). Klinička depresija prožima sve aspekte funkcioniranja. Osoba je depresivna u odnosu na sve teme i sve situacije, njezino je raspoloženje sniženo neovisno o vanjskim situacijama i uglavnom ne reagira na pozitivne podražaje. U normalnoj tuzi postoje situacije koje nas mogu uveseliti, kojima se možemo radovati, koje želimo i koje su nam drage, dok se tuga javlja u odnosu na neke okolnosti. U kliničkoj depresiji nema osjećaja radosti, nema veselja ni kada su u pitanju stvari ili osobe koje su uvijek izvor veselja, nema osjećaja radosti i nema nade.

Osoba koja normalno tuguje može optimistično sagledati budućnost, ima nadu, za razliku od osobe s kliničkom depresijom koja je beznadna, pesimistična i koja misli kako nikada neće biti bolje. Osjećaj samopoštovanja je u osoba s normalnom tugom očuvan, dok je u kliničkoj depresiji on znatno narušen, povezan uz osjećaj krivnje i predbacivanja s obiljem crnih, negativnih misli.

U osoba s normalnom tugom održana je koncentracija i sposobnost fokusiranja pažnje, dok je u kliničkoj depresiji ona narušena. Osoba s kliničkom depresijom izbjegava druženja, prijatelje i obitelj, gubi motivaciju i energiju, nesposobna je djelovati. Osobe s normalnom tugom mogu uživati u druženju s obitelji i prijateljima, osjećaj zadovoljstva je očuvan - kaže prim. dr. sc. Petrana Brečić.

Simptomi kliničke depresije prožimaju čitavo biće, cijelo vrijeme i u svim situacijama. Osoba ima samo potrebu za izolacijom, bez interesa, bez energije. Baš ništa je ne može razveseliti.

 

Sve je crno

- To znači da simptomi kliničke depresije prožimaju oboljelog čitavo biće, cijelo vrijeme i u svim situacijama. Osoba je stalno tužna, ništa je ne može razveseliti, osjeća potrebu za mirom, izolacijom, izbjegava druženja, sve joj predstavlja napor, slabo se koncentrira, počinje zaboravljati, ima neke neobjašnjive bolove, nema interesa i motivacije. Ne izlazi kao prije, vuče je krevet, svijet boji crnom bojom. Nema energije, lako se umara, više ne može raditi stvari koje je do tada s lakoćom obavljala, sve joj se čini teško. Ne vidi nade u budućnosti, ne vidi da će biti bolje, ne nalazi izlaza. Čini joj se kao da je u nekom tunelu iz kojeg ne može izaći. Osjeća veliku bol, psihički trpnju. I sve to traje dulje od dva tjedna, pri čemu više ne može normalno funkcionirati u obitelji, na poslu, među prijateljima.

 

Antidepresivi

Klinička depresija zahtijeva promptno liječenje, u kojemu važnu stavku čine lijekovi.
- Ponuda antidepresivnih lijekova danas je vrlo velika, što je dobro za liječenje oboljelih od depresije. S druge strane, potražnja za lijekovima je enormna i svakim danom sve veća. Većini ljudi lijek je potreban ne samo da bi otklonio simptome tjeskobe i sniženog raspoloženja, koji su svojstveni normalnom životu, nego i da bi "olakšao" život, učinio ga podnošljivijim, lagodnijim i sretnijim, a ciljeve dohvatljivijima.

Navest ću primjer jedne pacijentice koja mi je kazala: "Pijem lijek kada sam loše da bi mi bilo dobro, a kada sam dobro, da bi mi bilo još bolje". Posve je jasno da lijek sam po sebi ne može biti izvor ni sreće ni nesreće.

Međutim, upravo sveopća atmosfera u društvu usmjerenom na materijalno i profitabilno te na brzo postizanje ciljeva i zadovoljenja potreba i zadataka tjera čovjeka u inferiornu poziciju i smatra se da treba uzimati lijekove da bi si olakšao život. Čini se da je postalo nevažno je li riječ samo o lošijem raspoloženju i ponekom simptomu depresije ili pak o pravom depresivnom poremećaju koji treba liječiti. U gotovo svim slučajevima poseže se za lijekovima, često i bez savjeta stručnjaka - upozorava dr. Brečić dodajući kako su danas na raspolaganju brojne skupine antidepresivnih lijekova koji su znatno podnošljiviji i sigurniji, a učinkoviti.

Foto: iStock Ni jedan depresivni pacijent nije sličan drugom pa stoga liječenju uvijek treba pristupiti individualno.
 

Upute psihijatra

- Otklanjaju simptome depresije, a nikako ne izazivaju radosno i veselo raspoloženje. To je važna razlika. To su lijekovi koji mijenjajući neurotransmisiju, odnosno kemijsku komunikaciju živčanih stanica, djeluju na biološku podlogu depresivnog poremećaja. Stoga liječenje ima svoje zakonitosti i važno je da se oboljeli cijelo vrijeme drži uputa psihijatra. To znači da samo u suradnji sa psihijatrom treba odrediti koji modalitet liječenja čovjeku odgovara, koji lijek upotrijebiti, a nakon toga slijediti upute o njegovu korištenju (trajanje liječenja i doza). Nikako nije uputno sam određivati terapiju, posebno njezino trajanje. Naime, prije početka liječenja liječnik treba naglasiti kako su antidepresivi lijekovi koji imaju odgođeno djelovanje, što znači da za njihovu učinkovitost treba pričekati dva ili tri, ponekad i četiri tjedna. Jer, naviknuti na uzimanje anksiolitika koji imaju brz i gotovo trenutačan učinak, oboljeli mogu sreći dojam da je lijek za njih neučinkovit i tako svojevoljno prekinuti liječenje - kaže dr. Brečić.

Liječenje depresije traje dulje vrijeme, a lijekovi se moraju piti najmanje šest mjeseci do godinu dana nakon prestanka simptoma, odnosno nakon što se postigne poboljšanje.

- To je kliničko iskustvo koje treba prihvatiti. Važno obilježje antidepresiva je da oni nakon prestanka uzimanja neće izazvati ovisnost. Za razliku od njih, anksiolitici (benzodiazepini) lijekovi su koji imaju trenutačan učinak i visoki ovisnički potencijal pa se stoga ne bi trebali dulje uzimati. Oni trenutačno smanjuju tjeskobu i u početku liječenja depresije najčešće se daju s antidepresivima kako bi olakšali i ubrzali liječenje i njihovo djelovanje - kaže dr. Brečić.

 

Individualni pristup

Antidepresivi, kao i svi drugi lijekovi, imaju i neželjene nuspojave, ali kod novijih generacija lijekova dobro su podnošljive i nisu opasne. Nuspojave uglavnom prođu za nekoliko dana, a ako ne prođu, terapija se mijenja.

- Terapija se određuje upravo po profilu nuspojava, odnosno po podnošljivosti lijeka, budući da su svi antidepresivi djelotvorni, u korelaciji s kliničkom slikom i individualnim osobinama bolesnika. Lijek je samo dio liječenja, i to ne kod svih i ne u svim okolnostima; zato je važna individualna prosudba kada i kome dati lijek i kakvom terapijom početi liječenje, a nadasve što očekujemo od pojedinog modaliteta liječenja. Naše kliničko iskustvo potvrđuje da su u radu s teže depresivnim pacijentima, posebice onima u psihotičnim slikama, slikama suicidalnog ponašanja, silnih tjeskoba i dubokih otklona raspoloženja, lijekovi neizostavna terapija. Ni jedan depresivni pacijent nije sličan drugom pa naglašavam potrebu individualnog pristupa liječenju. Važno je da se svaki postupak i modalitet liječenja poduzima s razlogom - kaže dr. Brečić.

 

Prvi članak specijala o depresiji na temu zašto je depresija ozbiljan problem kojega treba na vrijeme liječiti, pročitajte ovdje.

Istine i zablude o depresiji, savjeti što sami možete učiniti te ima li postporođajna depresija veze s depresijom - pročitajte ovdje!

U posljednjem nastavku specijala donosimo vam dvije ispovijesti o borbi s depresijom iz prve ruke.

Facebook komentari