Jučer sam radila reda u starom ormaru i ugledala sam malenu narukvicu koju je moja Maja dobila u bolnici nakon porođaja. Doslovno sam se preplašila sjećanja koja su navrla iz tog razdoblja, toliko crnih misli i tuge. A sve je trebalo biti potpuno drugačije. Suprug i ja bili smo zajedno još od srednje škole. Oženili smo se nakon 10 godina hodanja i nekako je prirodno došla želja za bebom. Nismo morali puno čekati i stigao nam je naš Ivan. Obožavala sam ga od prvog dana i bila mu potpuno posvećena. Uživala sam u ulozi majke. Moj suprug oduvijek je puno radio tako da se nije u ništa previše petljao niti sudjelovao u brizi oko djeteta.
Sin je taman napunio dvije godine kad sam doznala da sam ponovno trudna. Nismo planirali još jednu trudnoću i nekako sam mislila da sam stvorena za jedno dijete. Ipak, veselila sam se bebi jer su se svi oko mene veselili. Nikako nisam mogla zamisliti kako bih mogla još nekog voljeti kao svoje prvo dijete. No, čitala sam da se i druge mame susreću sa sličnim mislima pa me nisu pretjerano opterećivale.
Preumorna da pogleda svoju tek rođenu bebu
Porod je išao vrlo sporo. Pukao mi je vodenjak u predrađaoni, ali nikako da krenu trudovi. Pa drip, pa užasni bolovi. Mučila sam se nekoliko strašnih sati koji su se činili dugi kao godine. Preklinjala sam sestre i liječnika da me pošalju na carski, no pravili su se kao da me ne čuju. Muž je bio kraj mene, urlala sam neka on nešto poduzme. Kao i uvijek, on je slijegao ramenima. U jednom trenutku otkucaji srca moje nerođene djevojčice su počeli padati. Vidjela sam mužev izbezumljen pogled, svi su se ustrčali. Na kraju su je izvlačili na vakum. Popucala sam gdje god sam mogla.
Dali su mi moju kćer da je vidim, ali jednostavno nisam imala snage. Nisam je imala snage pogledati, kamoli poljubiti. Još sam se živo sjećala prvog susreta s Ivanom, njegovog mirisa i mog oduševljenja. No, sada sam bila toliko umorna da je čak i osjećaj krivnje zbog moje nezainteresiranosti prema bebi brzo iščeznuo.
Srećom i čudom ona je bila potpuno zdrava. Vrlo brzo su nas pustili kući. Ja se još tjednima nisam mogla pomaknuti zbog šavova. Mama mi je došla pomoći. Preselila je k nama jer živi u drugom gradu. Sve je radila po kući, hranila nas, spremala, bavila se sa starijim sinom. Donosila mi je kćer na dojenje i previjala ju. Ja sam samo ležala, a crne misli su me sve više obuzimale. Uopće nisam imala nikakve osjećaje prema svojoj kćeri. Malena crnokosa bebica nježno je sisala, a ja sam imala dojam da se sve to događa nekome drugome.
Suprug nije imao razumijevanja za njene probleme i govorio joj je da je čudno kako se sve druge majke normalno brinu za bebe, a ona ne.
Kćer je stalno plakala, činilo se da vrišti
Nakon tog prvog mjeseca sam ojačala pa je i moja mama odlučila otići kući. Nije bilo razloga da ostane, a i dvosoban stan je premalen za toliko ljudi. Bila sam užasnuta i strahovala sam od trenutka kad ću ostati sama s dvoje djece. Nikome nisam pričala o svojim osjećajima. Imala sam strahovitu grižnju savjesti i stalno sam si predbacivala da sam grozna majka. Realno, kad se sad sjetim tog vremena i bila sam nikakva majka.
Bila sam strašno umorna i neispavana i to je samo još više pogoršavalo stvari. Kćer je bila zahtjevna beba. Stalno je plakala, ponekad mi se činilo da vrišti. Vjerojatno je osjećala moju nervozu. Stalno sam joj davala dojku, a ona je bila neutješna. Bila sam uvjerena da je gladna. Počela sam brojati njene obroke, pisati kada i koliko jede, koliko spava... Kada nije spavala ili bila gladna po mojoj računici, izbezumila bih se i razmišljala da moramo na hitnu.
Noći su bile najgore, ponekad sam samo željela da zaspim i više se nikad ne probudim. Pritisak je bio ogroman. Muž je bio potpuno zbunjen.
Ponekad bi komentirao nešto u stilu 'kako mogu sve druge žene, a tebi je tako teško'. Sluđivalo me to. Gotovo da nismo mogli izmijeniti dvije riječi bez svađe. Onda bi on otišao na posao i ja bih ostala sama s bebom i trogodišnjakom u našem stanu. I tako svaki dan, cijeli dan. Suprug bi dolazio predvečer, pojeo bi i spavao. Bila sam potpuno sama. Kad bih hodala po kvartu vidjela sam ljude koji prolaze i osjećala se kao da sam pala s Marsa. Gledala sam ljude oko sebe i pitala se zašto su oni tako nasmijani, a ja tako nesretna.
Poželjela sam ju ugušiti
Dok sam jedne večeri kupala djecu prvo sam sredila starijeg. Poslala sam ga u dnevnu sobu i upalila mu crtić. Jadan, već se navikao na moje stalno ignoriranje pa nije postavljao puno pitanja. Onda sam krenula kupati mlađu. Gledala sam njeno maleno tijelo i kosicu. Pomislila sam u jednom trenutku – mogla bih ju sad ugušiti. Trajalo je sekundu, ali tu misao više nisam mogla izbaciti iz glave. Kasnije su mi objasnili da se radi o prisilnoj misli koja se zna događati. Kasnije je postalo sve gore. Bila sam i uvjerena da moje mlijeko nije dobro iako je malena odlično napredovala. Uvjerila sam se da je ona loše. Strahovala sam da će umrijeti.
Čim bi zaplakala, ja sam tražila neki dublji razlog. Surfala sam internetom tražeći koju bolest ima moje novorođenče. Muž bi došao kući i pitao gdje je ručak i zašto stan izgleda kao da je pala bomba. Nisam mu znala objasniti. Bila sam u potpunom rasulu. Tada mi je došla prijateljica koja je taj kaos danima promatrala. Rekla mi je kasnije da je mislila da će sve proći i bojala se miješati.
No, jednog dana je shvatila da je sve izmaklo kontroli nakon što me jednom nazvala, a ja sam izbezumljeno počela plakati. Pričuvala mi je djecu i poslala me svojoj šogorici koja je psihijatrica. Brzo mi je dijagnosticirala postporođajnu depresiju. Dobila sam lijekove i malo po malo mi je postalo bolje.
Muž se pokazao kao kukavica i otišao. Otišao je kad nam je najviše trebao. No, ne zamjeram mu više. Svatko ima svoje razloge.
Irena je danas samohrana majka, ali kaže da joj muškarac trenutno ne fali jer je potpuno posvećena djeci.
Roditelji su bili velika podrška
Roditelji su mi bili velika podrška. Djeca i ja smo otišli k njima i proveli tamo tri mjeseca dok se ja nisam malo oporavila. Sada, šest godina kasnije osjećam se odlično. Puno su mi pomogle i meditacija i joga koje godinama prakticiram. Sve me to prilično smirilo i opustilo. Teški dani su iza mene. Moja Maja će ove jeseni krenuti u školu. Svim friškim mamama rado pričam o svojim teškim danima jer sam sigurna da mnoge prolaze isto. Ne smiju se sramiti i trebaju čim prije potražiti pomoć. Sada žalim zbog svakog dana koji svojoj kćeri nisam bila majka koju je zaslužila, ali nadam se da ću joj ljubavlju sve nadoknaditi.
Uzroci depresije - hormonalne promjene, genetika i stres
Uzroci poslijeporođajne depresije nisu u potpunosti utvrđeni, ali se smatra da su kombinacija bioloških i psihosocijalnih čimbenika. Biološki čimbenici su hormonalne promjene koje se događaju u trudnoći, za vrijeme i nakon poroda. Tijekom trudnoće razine hormona estrogena i progesterona povećaju se i do 10 puta, a u roku od 3 dana nakon poroda, vraćaju se u normalu. Istodobno, razina hormona prolaktina drastično naraste u prvom tjednu nakon poroda.
Što se tiče psihosocijalnih čimbenika, kod određene skupine žena rizik za pojavljivanje poslijeporođajne depresije je veći. To su žene koje su inače bolovale od depresije te one u čijoj obitelji postoji povijest depresije. Također, to su i žene sa slabom emocionalnom i fizičkom podrškom svoje okoline. Depresija se češće javlja ukoliko je trudnoća bila neželjena, ako je porod bio težak te ako novorođenče ima zdravstvene probleme ili je prerano rođeno. Budući da je dolazak djeteta na svijet velika životna promjena, javljanju depresije pogoduje stres dok je beba još mala (svađe s partnerom, financijski problemi, smrt voljene osobe).