Dočekali smo ljeto. Sunce, more, plaže, slapove rijeka, godišnji odmor, prozračne haljine, kratke rukave, ugrijane asfalte, zajedničke doručke i sitne svađe, kavu na balkonu, craft pivo i gin tonic na ušminkanim terasama dugo u noć, roštilje s prijateljima na otvorenom uz smijeh i druženje, lakirane nokte na bosim nogama, ljepljive lubenice, sočne breskve i naborane rajčice koje mirišu onako kako treba.
I dočekali smo... Jesmo li?
Dočekali smo nemarne frizure, kratke hlačice, ljetno ferije, kreme za sunčanje s mirisom kokosa, povratak espadrila i glupo krojenih traperica, novu liniju preskupih sunčanih naočala, ljetne festivale i urbane zabave, punjene paprike, suhe kobasice za pod četrdesetpet, pite od svježih višanja, domaće marelice iz Slavonije, a jeli smo i one uvozne, španjolske, dok čekamo naše, nije da nismo.
Meni se čini da mi stalno nešto čekamo. Čekaj da završim ovo, čekaj da prođe ono, čekaj neke bolje dane, čekaj da malo zatopli, čekaj da mrvu zahladi, čekaj da odmorim, čekaj da se izdepiliram, čekaj da smršavim, čekaj za vikend ćemo, čekaj da budem na godišnjem, joj, daj čekaj još samo malo da promijenim posao, da otplatim kredit, da krene rasprodaja pa da kupim one cipele, i onu haljinu ako bude broja, čekaj da iznosim onaj sivi kaput i čizme, valjda će zima biti jaka, čekaj da djeca zaspu, onda ćemo ono, znaš, čekaj da završe školu, da postanu svoji ljudi, čekaj da me prođe (i tuga, i bol, i ljubav, i neki ljudi), čekaj da malo stanem na noge, da budem u mirovini, onda ćemo sve što nismo, čekaj. Koliko ste puta rekli čekaj? Puno previše, kao i ja sama.
I dok čekamo, daleko od te šačice na kalendaru zaokruženih dana, iz ruku nam polagano i prepredeno iscuri život. U tom čekanju vrlo često nestane nas. A s nama nestane i čekanja.
Znam, ljeto ne može doći prije no što dolazi ni da ga sto vragova goni (kako bi rekla moja baka), a dolazi svake godine u isto doba, i sama ga čekam.
Eto ih, dočekali smo i rajčice s okusom kojima se, vjerujem, radujete kao ja... I što sad?
[Snimila: Sandra Rončević]
Što ti čekaš?
No meni se ipak čini da ja ne čekam ljeto kao ljeto, već taj privid slobode i nekog drugog života kojeg ljeto donosi sa sobom. A ljeto dođe i prođe, kao i privid slobode. Ostanu samo novine i časopisi prepuni novih espadrila i glupo krojenih traperica. Nagodinu će to biti nešto drugo, preskupo i nepotrebno. A hoće li nagodinu biti nas?
Tako je jednostavno
Zato prestanimo plesati u začaranom krugu i čekati neko novo čekanje da bismo se radovali životu. Odbacimo kalendare i zaokružimo trenutke umjesto dana. U svakom danu nađimo ljeto, i te neke samo naše radosti i vrijeme za ono što ostavljamo za neko bolje vrijeme.
Nema boljeg vremena, za neke stvari niti jedno vrijeme nije dovoljno dobro, ima samo boljih i lošijih nas. Kao i uvoznih, i domaćih marelica.
Ne vjerujem da je život zamišljen kao čekanje pa nije život magnetska rezonanca (iako ni na nju nikad nitko ne bi trebao čekati)! I dobro da nije jer ga u tom slučaju većina ljudi nikad ne bi dočekala. Ne, nije život za čekanje, ne čekajte da vam se dogodi. Život je tu pred vama, zagrizite ga kao sladoled u ovo toplo ljeto koje smo jedva dočekali dok govorimo kako jedva čekamo zimu da malo zahladi.
Ako ste propustili moje dosadašnje "crtice" i recepte na portalu Živim.hr, možete ih pronaći ovdje...
I ne zaboraviti, pratiti me možete na Živim.hr, ali i na mom blogu, te na Instagramu i Fejsu :)