Već 14 mjeseci živim novi život. U petak 20. siječnja 2017. godine doživio sam težak srčani udar. Jedva sam preživio, reanimirali su me više puta, tjedan dana život mi je visio o koncu, imao sam čudna onostrana iskustva, trebala mi je pomoć psihijatra da se vratim u normalu i velika briga i pomoć moje obitelji, žene, djece, rođaka, prijatelja.…
Da je na odjelu sisačke intenzivne kardiologije postojala kladionica, rekli su mi kasnije sudrugovi u borbi za život i medicinsko osoblje sisačke bolnice, na mene se nitko ne bi kladio.
A sada, već više od godinu dana osjećam se dobro, lani u rujnu, osam mjeseci poslije udara, prekinuo sam bolovanje i počeo raditi. I funkcioniram, ne kao prije, doduše i godine tu imaju udjela, a ne samo bolest.
Objektivno, ne može se reći da nešto slično nisam mogao očekivati. Otac mi je u mlađoj dobi nego ja doživio srčani udar i relativno mlad umro. Sestra je umrla malo nakon 60., također je doživjela srčani udar. Obiteljsko naslijeđe nije mi išlo u prilog. Godinama sam trošio lijekove za visoki tlak, zadnjih godina i lijekove za povišeni šećer i držao oba problema pod kontrolom. Držao sam i kilograme pod kontrolom, bio aktivan, hodao, vozio bicikl, vježbao. No, sve se ipak dogodilo nenadano, kao što to uvijek biva, jer u 37 godina staža nikada, ni dana, nisam bio na bolovanju.
Mislio sam da se bolesti, udari, problemi, bolovanja događaju drugima. No, dogodilo se meni. Hoće li opet? Vjerojatno hoće. Ali, trudit ću se živjeti što zdravije, što discipliniranije, što aktivnije. Zato se nisam dao u mirovinu, nego sam nastavio raditi. Zahvaljujem pri tome na razumijevanju i potpori vodstvu Jutarnjeg lista. Svaki dan kontroliram tlak, šećer, često krvnu sliku, holter, ergometriju.
Sjećam se kako je počelo
Svi nalazi za sada su uglavnom u redu. Osim povremenog preskakanja srca, puno ekstrasistola i onih opasnih dvostrukih. Ubija me u pojam što moram trošiti jako puno lijekova, petnaestak različitih tableta svaki dan. Pitam se kako to djeluje na moje bubrege, jetru, želudac. No, prihvaćam da tako mora biti.
Kardiolog dr. Ivo Gabrić iz Vinogradske rekao mi je kada sam ga na prvoj kontroli poslije udara pitao može li mi smanjiti količinu lijekova: "Mislio sam da ste pametniji". Na moj začuđen pogled odgovorio je: "Ja sam vas imao gotovo mrtvog na stolu, reanimirali smo vas, jedva smo vas spasili, a vi ste se, samo tri mjeseca nakon udara, sami autom dovezli iz Siska u Zagreb na kontrolu. Što mislite, kolika je uloga lijekova koje trošite u tome?"
Razumio sam i više ne pitam. Uredno pijem svoje tabletice, još samo da ih ne doplaćujem oko 1500 kuna svaki mjesec. No, to je druga priča. Pitaju me kako se nosim s bolešću, s činjenicom da mi je pumpa jako oštećena, da moram živjeti s velikim ograničenjima. Jednostavno - treba se veseliti svakom novom danu, zahvaljivati Bogu na još jednoj prilici, nastojati živjeti punim plućima. Redovito hodam, vježbam, pazim što i koliko jedem, u boljoj sam kondiciji nego neki puno mlađi ljudi.
Odjednom sam osjetio jaku bol
Sve se dogodilo, kao što sam rekao u uvodu, u petak 20. siječnja 2017. godine. Vani je bilo hladno, oko minus 15, snijeg do koljena. Otišao sam rano ujutro do grada kupiti kruh, podići novine na kiosku i vratio se kući. Na posao sam planirao nešto kasnije. Skuhao sam kavu za sebe, sina i ženu, kojoj je toga petka bio zadnji dan godišnjeg. Upravo tome što su žena i sin bili kod kuće mogu zahvaliti što sam živ.
Nemam potpuna sjećanja o tome kako je sve išlo, moja i sjećanja moje žene o tome danu se razlikuju. Ja znam samo kako je počelo. Sjedili smo na svojim uobičajenim mjestima u toploj dnevnoj sobi, supruga na trosjedu, sin na fotelji, ja na svojem omiljenom dvosjedu i pili kavu. Bilo je ugodno, opušteno… Odjednom sam ispod lijeve ruke osjetio jaku bol, toliko intenzivnu da sam jauknuo.
Supruga i sin pogledali su me u čudu. Rekli su mi kasnije da sam bio blijed kao krpa, s velikim grašcima znoja po čelu i licu. Morao sam žurno na WC, dobio proljev, tjeralo me na povraćanje. Uz pomoć supruge legao sam u krevet. Mračilo mi se pred očima, bol je bila neizdrživa, kao da me netko bušilicom bode između rebara, nisam mogao disati.
Što mi se to događa?
Nisam se mogao pomaknuti niti progovoriti riječ. U bunilu sam čuo uplakane sina i suprugu kako zovu prijateljicu liječnicu, hitnu pomoć. Izgubio sam orijentaciju u vremenu, prostoru - samo je bol tu bila neprekidno. Kažu da je hitna stigla za četiri do pet minuta od poziva. Ulazi liječnik, dobar poznanik, i medicinska sestra. Njegova se dolaska sjećam, no ne znam što su mi radili, nisam bio svjestan puno toga.
Osjetio sam kako mi skidaju odjeću i stavljaju me na nosila i iznose van. Oštra hladnoća natjerala me da otvorim oči. Vidio sam sina kako me gleda uplakano, ustrašeno, pomažući me nositi u vozilo hitne pomoći.
Potom mrak, bol, nedostatak zraka. Dok su me vozili, nisam znao kamo me prevoze, u sisačku bolnicu ili odmah u Zagreb. Samo se sjećam doktora koji je vikao: "Diši, diši. Nemoj mi tu umrijeti. Izdrži do bolnice, tamo imaš šanse".
Ni dandanas ne znam detalje ni punu istinu o tome koliko je bilo kritično, ali se zato sjećam medicinske sestre koja se molila za mene.
Oko mene strka
Opet me probudila hladnoća, iznose me iz bolničkih kola. Prepoznao sam da me unose u kardiologiju sisačke bolnice. Tamo poznata lica: dr. Dijana Balenović, obiteljski prijatelj dr. Ivo Jelić, dr. Dinko Šolić. Oko mene strka, maska za kisik, injekcije, vađenje krvi. Kao u podsvijesti čujem kako ni na što ne reagiram, da me ne mogu u takvom stanju prevesti u Vinogradsku bolnicu u Zagreb, da me moraju stabilizirati.
Osjećam kako me okreću na krevetu, vrućinu, hladnoću, ne znam što mi rade. Bol ne jenjava, ne mogu do zraka. U bunilu pomislim što rade moji: hoću li ih više vidjeti? Znam da su žena i sin sigurno u bolničkoj čekaonici. Je li im tko daje informacije o mojem stanju?
A moja kći, ona je daleko, prije nekoliko dana otišla je s godišnjeg i prije odlaska u Dohu, gdje živi i radi, posjetila je prijateljicu u Belgiji. Moram reći ženi da je ne zove, uplašit će se, pomislio sam. Opet mrak, gubitak svijesti pa slike kao u bunilu.
Vidim medicinske sestre, doktora Šolića i doktoricu Balenović kako nešto rade oko mene. Kaže mi dr. Dijana Balenović: "Sad ćemo vas prevesti u Vinogradsku, doživjeli ste teški infarkt. Tamo vas već čeka ekipa: dr. Babić i dr. Gabrić. Najbolji su, izdržite do njih, oni će vas spasiti. Ja idem s vama kao pratnja". Odvoze me u hodnik, gužva. Na trenutak vidim ženu i sina. Pomislim, oni će sada juriti u Zagreb za mnom.
Opasno je to, jer sin ima visoku temperaturu i u šoku je, žena je u jako lošem stanju, kako će voziti?! Vozač hitne, prijatelj iz Lekenika Marijan Jančetić, priđe mi: "Drži se, prijatelju, izdrži do Zagreba, a ja ću se požuriti".
Ponovno mrak, crnilo pred očima, ne mogu disati. Osjetim da me netko drži za ruku. Doktorica Balenović. "Držite se", kaže, "evo nas kod Lisinskog, još malo pa smo u Vinogradskoj. Samo izdržite još malo". Ne pamtim kada smo stigli niti se sjećam puta do operacijske dvorane. Nepoznati ženski glas kaže mi: "Gospodine, čujete li me? Sada ću vam obrijati prepone, prsa i ruke. Evo, stiže i doktor. Ne bojte se, nećete ništa osjetiti, možda samo toplinu u prsima kada pustimo kontrast". Rekla mi je ta nepoznata sestra i ime, no nisam ga zapamtio.
Bol je još jača. Neizdrživa
Netko me je potapšao po ramenu: "Dobar dan, Mate, ja sam dr. Gabrić, ja ću obaviti zahvat na vama". Bol u prsima, posebno pod rukom, još je jača. Neizdrživa. Na tren sam pomislio: "Daj Bože da umrem, ne mogu to više izdržati", no vrlo sam brzo otklonio te crne misli. "Moram izdržati, moram živjeti, nisam još završio svoju misiju, moram sina odškolovati…"
Silom sam nastojao ostati budan, pri svijesti. Vidio sam monitore oko sebe, svoje srce kako kuca, žile, doktora Gabrića sveg u zelenom. Čuo sam doktore kako razgovaraju o tome kako nema protočnosti, kako
ne mogu probiti začepljenje, zatim: "'Ajde, probaj još jednom, potrudi se, gubimo čovjeka". Pomislih: "Jel' to oni mene gube? Drži se, ne daj se, ne daj da te izgube. Pomozi mi, dobri Bože".
Uto začuh: "Imamo protočnost, nije baš savršeno, ali je dobro. Bravo, Ivo, reci pacijentu da će živjeti". Dr. Gabrić ponovno me potapšao po ramenu: "Mate, bit ćete dobro, uspjeli smo ugraditi stent, držite se". Pomislio sam, recite to mojoj ženi, sigurno čeka vani, umirite je. Glasa nisam mogao pustiti.
Bitka još nije bila dobivena
Ipak, živ sam, a bol je polako jenjala. Što je najvažnije, mogao sam lakše disati. No, nisam bio do kraja priseban. Osjetio sam da me voze iz operacijske dvorane na odjel intenzivne skrbi. U malom hodniku pred liftom vidim suprugu. Prišla je i primila me za ruku. Nijemo sam je gledao uplakanu, i sam u suzama. Na odjelu me odmah posjetio dr. Gabrić, pojasnio mi je što su mi radili te da će me već ujutro vratiti u Sisak jer na odjelu imaju gripu, a gripa bi za mene bila kobna. Dolazi me pozdraviti medicinska sestra, kaže mi da je iz mojega kraja, praktički susjeda, kći mojeg dobrog poznanika.
"Spasili smo vas, dobro ćemo se brinuti o vama, ne bojte se", rekla je. No bitka još nije bila dobivena. U otpusnom pismu iz KBC-a Sestara milosrdnica piše kako je "postproceduralni tok kompliciran početnom manifestnom ljevostranom kardijalnom dekompenzacijom". Ne sjećam se toga, ali rekli su mi da nije bila bezazlena kriza.
Prebacuju me u subotu ujutro u Sisak, na kardiologiju, na intenzivni odjel. Noću sa subote na nedjelju i dan kasnije liječnici u Sisku borili su se za moj život. Piše u otpusnom pismu iz Opće bolnice "Dr. Ivo Pedišić" Sisak kako "prvi dan hospitalizacije dolazi do paroksizma fibrilacije atrija uz brzi odgovor ventrikula, a drugi dan i paroksizma atrijske tahikardije". Ni dandanas ne znam detalje ni punu istinu o tome koliko je bilo kritično. Ipak, nečega se živo sjećam iz tih dana borbe za moj život.
Jedne od tih kritičnih noći, kada nitko sa sigurnošću nije mogao reći hoću li se izvući, jedna mlada medicinska sestra prekrižila se i pomolila iznad mene. Pitao sam je zašto je to učinila. Odgovorila je: "Bili ste vrlo kritično protekla dva dana pa sam se uplašila da vam opet nije dobro jer su uređaji to signalizirali. No, srećom, samo vam se odvojila jedna elektroda spojena na prsa".
Prekrasna uspomena
Iz noći sa subote na nedjelju, 21. na 22. siječnja, imam jednu prekrasnu uspomenu.
Vidio sam, kao da gledam s balkona, sebe u bolnici, na svojem krevetu, i doktore i sestre kako nešto rade po meni. Oko mene je bila čudna blještava izmaglica. Podsjećala me na ranojutarnju maglu kroz koju se probija sunce, toliko puta doživljena slika iz mojeg sisačkog kraja. Vidim, dok medicinska ekipa i dalje nešto radi oko mene, kako iz magle, iz svjetla, izlazi žena u dugoj bijeloj haljini, duge crne raspuštene kose i sjeda uz mene na krevet. Pogladila me prstima po licu i rekla: "Hajde, sine, budi se" i otišla.
Prepoznao sam svoju davno umrlu mamu. Nije mi bilo čudno što je tu, iako je umrla, nego što je sva u bijelom i što joj je kosa crna. Ne sjećam se da je bijelo nosila ikada, nego uvijek tamno, crninu, jer je vječno za nekim žalovala. A posijedjela je davno prije smrti. Odlučio sam je poslušati i otvorio sam oči.
Čuo sam glas: "Evo ga, otvorio je oči, diše, imamo normalan ritam, tlak dolazi u normalu".
Šutio sam, kako da bilo kome objasnim da me nisu probudili oni, nego moja davno umrla mama. Hoće li mi se smijati? Pitao sam se kasnije, ni sada ne znam točan odgovor, je li to moje iskustvo slično onim zapisanim svjedočanstvima o životu poslije smrti, jesam li ja to već bio na putu na onu stranu s kojeg sam ipak vraćen. Je li to bio samo san, priviđenje, panična reakcija mozga koji je ostajao bez kisika… Ne znam, i nije važno. Ja vjerujem.
Znam da od tada više nisam imao kritičnih ispada. Od toga dana moje stanje krenulo je nabolje, oporavak je bio (čudesno) brz. Kada sam nakon tjedan dana konačno dobio pravo na korištenje mobitela, nazvao sam ženu i kćer i zamolio da kupe svijeću i odu na mamin grob i da joj zahvale…
Što reći na kraju? Sudeći prema mojem primjeru, nakon srčanog udara puno se lakše oporaviti fizički nego psihički. Tjelesni oporavak ovisi o volji, upornosti, cilju koji si postaviš. Kardiološku rehabilitaciju u Krapinskim toplicama shvatio sam vrlo ozbiljno. Bio sam pacijent štreber, slušao savjete, upute, vježbao, hodao. No, psihička stabilnost - to je već druga priča.
Još u sisačkoj bolnici psihijatar dr. Miroslav Šimičić liječio me i napisao kako sam "nakon koronarnog incidenta psihički dekompenziran, tjeskoban, plačljiv, emocionalno inkontinentan". To se stanje, slično, kako su mi pojasnili, PTSP-u, s vremenom malo smirilo. No, nisam isti, nisam baš uvijek sav svoj.
Psihologinja u Krapinskim toplicama, Gordana Kamenečki Puclin, vrlo je precizno predvidjela kako se "prema psihološkoj procjeni predviđa slabija, naročito bihevioralna, adaptacija na koronarnu bolest". Toga sam i sam svjestan. Šteta samo što nema recepta za brzo otklanjanje tog vida posljedica srčanog udara. Jasno mi je da za prihvaćanje ograničenja koja nosi preboljeni srčani udar treba vremena.
Pitanje je samo - koliko čovjek s teškim oštećenjem srca ima vremena?