Osjećaj kad sam prvi put uzela svoje dijete u zagrljaj gotovo da ne mogu opisati riječima. Golema ljubav prema tom, do tog trenutka, nepoznatom biću i veličanstvenost života su u mojoj oskudnoj bolničkoj sobi pokazali svu svoju raskoš. I sad me prođu trnci kad se sjetim.
Život je neprocjenjiv
Kažu da nije svima tako. Neke mame pri prvom susretu sa svojom bebom ne osjećaju privrženost. Neke to prođe, a nekima zbog, u pravilu nesretnih okolnosti, taj osjećaj nepripadnosti ostaje zauvijek.
Možda je razlog tome otac koji taj naziv ne zaslužuje ni na papiru. Možda je majka premlada i jednostavno joj još nije vrijeme za majčinstvo. Možda više nikako ne vidi mjesta za još jednog člana obitelji. Možda… Možda…
Ne znam kako je biti nevoljeno i napušteno dijete. Kako je živjeti u domska četiri zida bez majčinih poljubaca. Ali vjerujem da nije lako. Iako bi vjerojatno i ono između biti ili ne biti uvijek izabralo ono prvo. Jer život je neprocjenjiv. I koliko god teško bilo, uvijek nalazimo snage.
Slično kao i kad bolesnik ima terminalnu bolest. Svjestan je svog skorog odlaska, ali gotovo uvijek želi taj još jedan dan više. Pohlepno želi svaku sekundu. Ne samo zbog straha od smrti i od nepoznatog, nego od goleme ljubavi prema životu. Koju svi mi, ma kako tužni, zabrinuti, pod stresom ili golemim teretom sudbine se našli.
Svačiji izbor treba poštovati, zar ne?
Ja nisam katolik. Ne idem u crkvu, nisam krštena, niti imam previsoko mišljenje o svemu tome. Možda sam samo imala loše iskustvo. No, poštujem one koji jesu.
Poštujem one koji nalaze mir na misi, koji se mole u mraku svoje sobe... One koji u ime vjere ne rade abortuse, vole svoje bližnje i tolerantni su. Jer, zar ne kaže baš ta vjera da sve treba voljeti jednako? I poštovati tuđi izbor kakav god bio.
Kad se Ona ujutro probudila nakon neprospavanih noći, popila kavu i obukla se te krenula u bolnicu 'to riješiti' sigurno je do tad dobro promislila.
I sigurno joj, nakon što se nekoliko puta u autu rasplakala razmišljajući o svom djetetu, ništa ne znače transparenti pred bolnicama. Isus će joj teško 'razbistriti' um na tom puteljku do ambulante.
Normalan sustav je jedino rješenje
Dragi 'vjernici' koji dežurate pred bolnicama kršeći ženska prava, nemojte se ljutiti, ali molitva ne zaustavlja pobačaj. Pobačaj zaustavlja sustav. Normalan sustav. Onaj koji mlade uči kako se zaštititi od neželjene trudnoće, štiti žene od zlostavljača, daje im psihološku podršku… Sustav u kojem ljudi koji žele raditi imaju posao i mogu prehraniti svoju obitelj da ne skapava od gladi.
Zašto tu ženu samo ne zagrlite? Ako se baš morate petljati. Jer nije uopće upitno voli li ta majka svoje nerođeno dijete koje nosi u utrobi nego ima li dovoljno snage da ga sačuva i dovede na ovaj čudan svijet. A iskreno, vi s tim baš ništa nemate.
