Muža sam upoznala davne 1994. Već iduće godine smo bili u vezi, a nakon 5 godina smo se vjenčali. San mi je bio udaja bez trbuha do zuba (dobro kažu da treba paziti što želiš J), ali isto i da ubrzo dobijemo bebicu.
Neće ići tako lako
Imala sam 27 godina, on 28. Nekoliko godina smo se trudili, mjerili plodne dane, pokušavali smo da zatrudnim na sve moguće načine. Čak i uz čuveno povećalo za plodnu sluz kojeg nikad nisam naučila koristiti. Lagano sam u glavi potpisivala kapitulaciju. Shvatila sam da neće sve ići onako kako sam mislila. No, strah od postupaka je bio jači pa sam kao noj zabijala glavu u pijesak. 2003. smo ipak otišli napraviti spermiogram. Rezultat je bio šok - znatno smanjen broj i pokretljivost. Dijagnoza je bila oligoasthenozoospermija. Moji hormoni bili su uredni. Sljedeći korak bio je odlazak na HSG ( histerosalpingografiju). U ovom postupku se boja ubrizgava u maternicu i napravi se radiografija. Cilj je tražiti anatomske probleme npr. jesu li jajovodi otvoreni, prisutnost fibroida, polipa ili strukturnih problema šupljine maternice. Naravno, bila sam prestravljena. Poznavala sam jednu curu koja je bila na toj pretrazi. Upitala sam je kako to izgleda. Ispričala mi je hrpu horora koji su me još više ukopali na mjestu. Odustala sam od pretrage i okrenuli smo se travarima u nadi da ćemo poboljšanti spermiogram. Na to smo izgubili dragocjenih nekoliko godina života. To nikome ne bih preporučila. Novci koje smo bacili u vjetar u cijeloj priči su puno manje bitni. Posjetili smo sve koje smo znali, od čuvenih travara do nekih anonimusa koji bi nam uvaljivali vrećice čaja u stilu dijeljenja heroina. Nevjerojatno na što sve čovjek bude spreman. Pili smo hrpetine vitamina, minerala, aminokiselina… Naučili smo čudesa o njima. No, opet ništa.
HSG i nije bio tako strašan, ali ono poslije
Konačno sam se odlučila i za HSG. Odabrala sam privatnu kliniku u Splitu. Tada KBC Firule nije imao odjel za humanu reprodukciju i morala sam ili u daleki Zagreb ili tamo.
HSG je u biti ništa naspram onoga što me je čekalo poslije. Dobiješ antibiotik 2-3 dana ranije, taj dan inekciju anestezije neposredno pred postupak. Tada instaliraju kateter i štrcnu kontrast, poslikaju. I isto s drugim jajnikom. Doduše, kad je injekcija popustila bolilo je kao sam vrag. Srećom, ne predugo. Nalaz je bio uredan.
Na osnovu nalaza liječnik se odlučio da najprije probamo s tri ciklusa inseminacije tzv. AIH. Pila sam klomifene za jaču produkciju jajnih stanica. Nisu nešto pomogli. Imala sam samo jedan vodeći folikul na desnom jajovodu.
Sama inseminacija je lagan i bezbolan postupak. Primi se tzv. štoperica - injekcija koja služi tome da ovulacija bude u vrijeme koje želimo - 36 sati nakon nje. Žena legne, instalira se kateter i uštrca pročišćena, obrađena sperma muža. Malo se ostane u ležećem položaju i ide doma. Onda se čeka 15 dana. To je najgori dio svakog postupka. Čekanje. Moja prva beta, s jednim vodećim folikulom bila je 25. Ni tamo, ni 'vamo. može biti nešto, a i ne mora. Na kraju nije bilo ništa. Užasno smo se nadali, zbog bete još više i razočarenje je bilo ogromno. Tako valjda mora biti prvi put.
Uskoro sam prošla još dva identična postupka, beta nula. Nakon treće neuspješne inseminacije liječnik je naredio hrpetinu pretraga: torch, antitijela, nk stanice, HIV, hepatitis... Više se ni ne sjećam svih. Odradili smo sve i došli na ozbiljan razgovor na kojem nam je priopćeno da nema druge već da pokušamo IVF (In vitro oplodnja).
Prvi IVF
Tad mi se svijet srušio. Bojala sam se injekcija kao vrag od tamjana, mislila sam da nemam snagu potrebnu za sve to. Liječnik je objasnio da on ne bi počeo lagano s tzv. kratkim protokolom već odmah a dugim - najprije injekcije za zaustavljanje rada jajnika pa onda jaka stimulacija s ciljem proizvodnje što više jajnih stanica. Međutim, upravo u vrijeme dok se odvijao dogovor o mom prvom IVF-u, vladajući su se spremali zabraniti ono što je u liječenju neplodnosti u svijetu standard - zamrzavanje embrija. Zabrana se i dogodila odmah nakon mog prvog IVF-a.
Uvijek uz nju
Krenula sam s injekcijama za zaustavljanje rada jajnika. Budući da se užasno bojim igle, muž mi ih je strpljivo davao. Za prvu injekciju zamolila sam susjedu, medicinsku sestru, da dođe pokaže nam kako. Moram pohvaliti muža koji je očito pogriješio profesiju jer daje najnježnije i najbezbolnije injekcije na svijetu.
I tako smo se bockali 25 dana. Pa onda počeli i sa stimulacijom u vrijeme dok je još trajala menstruacija. I gonali i menopuri... Ukupno 68 injekcija.
Strah kao nikad
Imala sam 5 vodećih folikula, 3 na lijevom 2 na desnom jajniku. Štoperica. Pa prva aspiracija jajne stanice. Strah kao nikada. Ali injekcija anestezije je bila toliko jaka da se ne sjećam ničega. Poslije sam saznala da je aspiracija bila poprilično dramatična jer su folikuli u lijevom jajniku bili jako visoko i nisu ih uspjeli iz nekoliko pokušaja izvaditi pa su na kraju odustali da mi ne oštete jajnik. Dva sa desne strane su ocjenjena odličnima.
Mužu su otkrili razlog smanjenom broju i pokretljivosti - velika količina leukocita u spermi. Neka upala postoji u tijelu, ali je nismo uspjeli locirati. Nakon 'sperm washinga' našlo bi se dosta odličnih. Rekli su nam da idemo doma i da će nas zvati za dan, dva. Javiti kako ide oplodnja. Sa strepnjom sam čekala. Nakon dan i pol javili su mi se. Rekli su da se fino oplođuju, ali da će transfer biti 3. dan jer ne mogu riskirati i ići na blastociste. Malo razočaravajuće, rezultati su najbolji sa tzv. blasticama.
Iako se jako bojala igle, Marita je sve pretrpjela, pa čak IVF postupak koji mnogim ženama ostaje u ružnom sjećanju.
Transfer je bio uvijek bezbolan. Nešto slično inseminaciji samo što ovdje na ekranu pratiš smještanje embrija u maternicu. Opet malo ležanja i doma. I opet 15 dana muke.
Došao je dan D. Vadim betu. Beta opet 25. Užas. Trebam čekati dva dana i ponoviti. Piškim po testovima, čine mi se sve bljeđima. Tako je i bilo. Nakon dva dana beta 9. Razočarenje kao nikad do tada. Ne mogu ga niti opisati riječima.
Ne reagiram!?
Iza toga je slijedio IVF s kratkim protokolom, kombinacija dvije vrste injekcija. Dvije stanice, beta nula.
Proglasili su me 'low responderom'. To znači da ne reagiram na stimulacije. Koliko god hormona da unesem, dam maksimalno dvije stanice. Mijenjaju protokole. Prošla sam ih sve. Treći IVF - dvije stanice, beta nula.
Pokušala sam promijeniti klinike. Išla sam na zagrebački Vuk Vrhovec na razgovor i obradu - nije mi sjelo. Išla sam u KBC Split koji se u međuvremenu otvorio. Tamo su me htjeli vratiti na nulu, nisu htjeli uvažiti sve reakcije na sve protokole- rekla sam - ne, hvala. Išla sam u Ljubljanu kod privatnika - nije imao anesteziju. Okrenula sam se i vratila u splitsku polikliniku.
Tamo bih odlazila kao prijateljima na kavu, a ne kod liječnika. Četvrti pokušaj. Lagano promijenjen protokol. Malo prije tog pokušaja prijateljici je umrla beba koju je dobila iz 13. pokušaja. U 39. tjednu trudnoće tromb u pupčanoj vrpci. Svima nam je savjetovala pretrage na genetsku trombofiliju. I ja sam ih napravila u dogovoru s mojom 'socijalnom' ginekologicom. Na dan transfera opet 2 embrija. Liječnik mi je rekao da bi trebala napraviti taj test. Nisam ni znala da me nalaz već čeka u sandučiću. Jer uvijek imam fine stanice, fine embrije...
Nalaz je bio grozan
Pitao me da li ima itko u obitelji problema s trombovima. Baka mi je od tromba umrla, svi s te strane obitelji imaju problema. Nalaz je bio grozan - od pet gena tri mutirana. Kombinacija tih mutacija uzrokuje teže začeće ili smrt ploda u trećem tromjesječju.
Nazvala sam liječnika i uveo mi je injekcije fragmina, niskomolekularnog heparina. Opet injekcije. Puuuuno gore i bolnije od hormonalnih. Muž ih je i dalje nježno davao.
Počela sam se nadati da bih uz heparin ipak mogla doći do uspjeha. ali beta me je vratila na zemlju. Opet nula.
Raspad sistema
Odlučila sam pauzirati pola godine. Bila sam totalni raspad sistema. Ne mogu to rasulo niti opisati. Nakon nekoliko mjeseci nazvao me je moj liječnik iz splitske privatne poliklinike Cito da mi kaže da su dobili 50 postupaka preko HZZO-a i pitao bi li ja jedan besplatni postupak nakon svih ovih godina koje su nas financijski iscrpile. Naravno! Dogovorili smo postupak za studeni 2010.
Protokol je bio neznatno izmijenjen. Dan ranije su uveli tablete i injekcije. Svemir i zvijezde su se posložili i prvi puta sam imala više od dvije stanice. Čak sedam! Svih sedam aspirirano, 6 ocijenjeno odličnima, jedna lošom. Budući da je grozni zakon još uvijek bio na snazi, tri su jajne stanice zamrznuli, a tri oplodili. Otišli smo kući u nadi da ćemo doživjeti prve blastice. I jesmo. Konačno!
Školski primjer
Nedjelja. Dan transfera. Petog po redu. Liječnik se zeza, zadovoljno pokazuje sličice mojih embrija uz komentare 'ovi će u školu! Ovi su za u udžbenike, vidi kako su lipi, školski primjer lipote!'. Ja se mislim - daj bože!
Transfer - klasika. Ležanje nakon - prekinula sam ga ranije. Više ne vjerujem u ta ležanja i odmaranja nakon transfera. Nema što nisam radila da mi ne uspije, nikada nije uspjelo. Neću više.
Kod kuće sam isto, netipično, odmah sutradan otišla u šetnju. Srela sam svoju ginekologicu koja se cijela iznervirala što ne ležim. Rekla sam 'ležala sam sedam puta do sada, ne mogu više. Biti će što bude'.
Napravila sam betu 12. dan nakon transfera. Roditeljima je taj vikend bila godišnjica braka i htjela sam im dati najbolji poklon.
'I told you so'
Nazvala sam laboratorij i kad je gospodin s druge strane rekao 859 čudila sam se kako negativnu betu zaokružuju na 3 decimale. Nisam ni shvatila da ispred nema nule. Čovjek je vidio da ga nisam dobro razumjela pa je počeo sa tješenjem: 'Znate, blizanačka trudnoća danas ipak nije tako rizična...' U panici sam poklopila slušalicu.
Stala sam kao ukopana. Kao zombi sam stajala nekoliko minuta i nazvala opet. Ponovio je brojku. Nisam mu vjerovala. Zamolila sam da mi pošalje mail. Ne radi mu nešto, ne može. Može li faksirati? Faksirao je u muževu firmu. Muž je bio na putu. Ugnjavila sam njegovog kolegu da mi čita sve, od naziva laboratorija do dna. Pet puta je čitao iznos bete. Nisam mu vjerovala. Nazvala sam muža da pokupi faks kad krene kući.
Donio ga je navečer doma, još zbunjeniji od mene. 859 - koja brojka!
Nazvala sam svog liječnika koji je vrisnuo od sreće. Naravno, rekao je - 'I told you so'. Nastaviti s fragminima, ne ponavljati betu jer se moram truckati 80 kilometara da je vadim. Ako nisu blizanci bar je jedna sigurna beba.
Prvi ultrazvuk bio je zakazan na Svetu Lucu. Legla sam na stol. Liječnik je rekao: 'Evo junačkog srca!'. I ugledala sam tu treperavu snažnu divotu na ekranu.
Odmah sam viknula: 'Gdje je drugo? Nađite mi i drugo srce!'
Malo je pomakao ultrazvuk i pokazao i drugo snažno srce. Uffff, koji osjećaji su nas preplavili! blizanci! San se ostvario!!! Javila sam starcima, bratu. Svi smo plakali od sreće. Svi su osim mene i muža bili prestravljeni s blizanačkom trudnoćom.
Ja, po prirodi glavni pesimist, čim sam ugledala ona dva srca, stavila sam roza naočale na nos. Sve je bilo super. Tu su. Kod mene. Konačno. To je to. Ništa neće krenuti loše, nema šanse.
Maritine blizanke danas imaju četiri godine. Vjerujemo kako ne treba posebno isticati kako su one centar svijeta i najveća sreća svojim roditeljima te ostatku obitelji.
Dva srca, dvije ljubavi, dvostruka sreća
Boli smo se i dalje. Svaki dan. 320 dana injekcija fragmina. Morala sam ići jednom mjesečno u bolnicu, udaljenu 120 kilometara, po posebne krvne pretrage i mjesečnu zalihu injekcija. Trudnoća je bila savršena. Niti strije, nisam natekla, zatvorena 'kao čep od šampanjca', kako je rekao moj liječnik. Ulaskom u 9. mjesec hospitalizirali su me. Da budem sigurnija. Deset dana prije mog 38. rođendana dočekala sam najljepši dar na svijetu.
Sreća najveća
Dvadesetog dana u bolnici na svijet su, spinalnim carskim rezom (donja beba na zadak, gornja poprečno) došle dvije najdivnije djevojčice. Različite kao nebo i zemlja od prve sekunde. U svemu, izgledu, karakteru... Mjesecima smo ih gledali usnule u krevetiću i plakali. Doslovno mjesecima. Pitali se jesu li naše, je li ova sreća moguća?
Muž je jednom rekao kroz suze: 'Srećom nismo znali koliko je ovo divno. Srećom. Jer da smo i približno znali koliko ih je divno imati, bol koju smo svih ovih godina svakim neuspjelim pokušajem osjetili, ne bismo izdržali'.