Ne, nije to sebično kako će te često uvjeravati neki, naprotiv. To je jedini način da svima drugima ti budeš ti - kći, sestra, majka, supruga, prijateljica, partnerica, savjetnica, slušačica, inspiracija, nazovi kako god.
Ugasi sve. Pročisti misli. Prošetaj sama. Kilometar, dva, tri, deset. Ili do prve klupe, sasvim nebitno. Uzmi to vrijeme za kojim čezneš i otvori rupu u koju ćeš ubacivati sebe da bi se imala dovoljno za sve one druge koji te očekuju, trebaju, žele i vole. Malo je potrebno, kad kreneš uvjerit ćeš se.
K vragu sve
Otvori flašu vina za sebe, pa bilo to i usred noći kad svi spavaju. Izbaci noge na stol, otvori prozor, pilji u nebo, ne razmišljaj o onoj glavici kelja ili piletini koju treba skuhati da ne propadne, o Keopsovoj piramidi robe koju treba oprati i onom drugom blizancu (Kefren, jel'te?) kojeg treba ispeglati. Nek' te na pola sata samo bude baš briga za naslage kamenca na kadi i sudoperu i ono neoprano suđe, k vragu. I ono oprano koje treba složiti. I prašinu koju treba obrisati. I prozore koje treba oprati (meni, na primjer, na neopranom prozoru savršeno uspijevaju orhideje). I auto kojeg treba registrirati. Bla.
Pojedi tu čokoladicu tajno, zgužvaj do neprepoznatljivosti papir i baci ga, da nitko ne vidi i ne zna. Jer ne moraju uvijek svi sve znati, kako si navikla.
Pojedi tu čokoladu. Otvori flašu vina. Obuci te nove cipele. Nemaš se kome opravdavati. [Snimila: Sandra Rončević]
Zaboravi na kile, čupave noge, neujednačene obrve, oguljene nokte, natečene prste, izrast, "hajd' mogu proć" pete i sve one nametnute bedastoće koje pripisuješ nemanju vremena.
Izvuci te nove cipele ispod kreveta i ne laži da su stare, da se ne sjećaš točno kad si ih kupila, ma da ih, u stvari, imaš oduvijek samo što ih ne nosiš jer nemaš baš neke prilike. Nemaš se kome opravdavati osim sebi samoj, ali to sad nije tema. Stvori priliku. Navuci ih, osmijehni se i raduj se. Zakorači u njima točno onako kako si koračala na maturalni ples dok ti je, kao vjerojatno nikad više i jače u životu, iz nabora haljine strastveno i jasno isijavala nada. Možda si imala hlače, al' isto je.
Ti to možeš
Budi opet ista ona zbog koje su nekima stajali svjetovi, drugima se znojili dlanovi i luđački tuklo srce, a trećima je bilo svejedno. Jer uvijek ima onih kojima je svejedno. I onih koji te iz nekog razloga mrze (ne znam zašto, no uvijek mi je teško napisati ovu riječ. Možda zato što je meni mržnja nepojmljiva). Sjeti se da ti nemaš ništa s njima, njih će uvijek biti. Valjda zbog ravnoteže u svemiru.
Propusti neke rokove. Samo da se uvjeriš da se ništa strašno neće dogoditi. Točnije, najčešće se neće dogoditi ama baš ništa (ovo pišem najviše zbog sebe same koja će se prije potrgati, slomiti, ubiti, nego propustiti rok. Rokove treba poštivati, to stoji, ali postoje ti dani u kojima ti jednostavno ne ide, ne stižeš, ne možeš, dogodi se nešto iznenadno, nešto tvoje, nešto tuđe i nametnuto, nebitno. Propusti neke rokove, hej.)
I diši. Diši. Jer disanje nije samo puko uzimanja zraka. Za disanje ti najmanje trebaju pluća. Treba ti tih nekoliko tvojih minuta da napraviš mjesta za sebe u svom životu. Da bi ti bila ti svima onima koji te upravo zbog tebe takve vole.
