U smjeni s tetama u vrtiću Naš posao nije bio lak, ali ono što smo dobile zauzvrat je nevjerojatno

Ljiljana Jurić i Branka Gregor već 30 godina, kažu, žive svoj san: one su odgojiteljice u vrtiću Maksimir čiji je radni dan ispunjen smijehom, pjesmom i igrom. Nedavno su ispratile svoju posljednju generaciju prije odlaska u mirovinu. Proveli smo s njima jedan radni dan.


Piše: Daria Bertek


 

Sjećate li se svoje tete u vrtiću? Je li vam bila poput druge majke, nježna i pažljiva, ili je držala distancu, iako tada niste znali što distanca znači, i samo odrađivala svoj posao? Jeste li se osjećali voljeno i željeno, je li vam se ikad dogodilo da ne želite ići kući iz vrtića? Ili, jeste li ikad doživjeli da vaše dijete ne želi kući jer mu je u vrtiću toliko lijepo? Roditeljima čija djeca idu u vrtić na Ravnicama to se događa gotovo svaki dan. Kako i ne bi kada njihove tete Ljiljana Jurić i Branka Gregor žive svoj san već više od 30 godina. Ono što ih ispunjava je dječji smijeh, a sjećaju se svakog od nekoliko stotina djece za čiji su odgoj bile zadužene.

 

Igra i veselje

Kada ih pitam od čega se sastoji njihov posao, odgovaraju od igre i veselja. Oko njih cijelo vrijeme skače dvadesetak djece, a njih dvije, iako gotovo pred mirovinom (57 i 58 godina), izgledaju vrlo mladoliko. U nekoliko sati koliko smo fotografkinja i ja provele s njima, ni u jednom trenutku ih nisam vidjela bez zaraznog osmijeha na licu. Nedavno su ispratile su svoju posljednju generaciju (dvadesetak mališana u dobi od tri do pet godina) prije odlaska u mirovinu. Proveli smo s njima jedan radni dan.

- Djeca nam dolaze ranom zorom, još blago pospana, ali brzo su prepuni energije. Sada kada je lijepo vrijeme, većinu dana provodimo vani, na igralištu, iako nam ih je tada malo teže čuvati - priča teta Ljiljana.

Jer dvadesetak mališana neprestano jurca na sve strane, i dok pričamo u jednom trenutku se izbija mala prepirka oko bojanja krova na kućici za ptice.

- Samo ću ja bojati - govori jedan dječak. - Tete su rekle da ćemo zajedno - odgovara mu djevojčica i nervoznim pogledom traži podršku teta, dok istovremeno s njenog kista već kapa crvena boja. - Svi ćemo zajedno bojati kućicu jer smo prijatelji, a prijatelji sve rade skupa - govori im teta Ljiljana dok njihove velike oči postaju još veće.

Snimila: Sandra Šimunović/Hanza Media Sve što radimo izgrađuje ovu djecu u osobe kakve će biti kada odrastu, kažu ponosno Ljiljana i Branka.

Nije lako zanimanje

Kada do njih dođe, svađe se rješavaju razgovorom i raznim tehnikama projekcije, objašnjavaju mi Branka i Ljiljana.

 

- To znači da uzmemo lutke i odigramo njihovu svađu te na kraju pokažemo mirno rješenje. Djeca tako lakše vizualiziraju drugi izlaz kako bismo spriječili svađu. Svatko od njih zna imati loš dan, zna biti tužan ili žalostan i poželi svoju frustraciju izbaciti na drugoj djeci. No, na nama je da to spriječimo prije samog začetka - složne su tete.

 

Njihovo zanimanje nije nimalo lako jer djecu istovremeno uče, ali i zabavljaju. Koliko im to dobro ide, dovoljno govori činjenica da mi je velik broj djece na papiriće ispisao svoja imena, što je velik uspjeh s obzirom na to da najstariji od njih imaju tek pet godina.

- Oduvijek sam znala da želim raditi s djecom, i to baš u vrtiću. Škola je zapravo strog sistem i ne dozvoljava da se svakom djetetu posvetiš onoliko koliko mi možemo ovdje - priča mi Branka. Ona je odgojila generacije i generacije djece, a najdraže joj je kada ih vidi danas kao uspješne odrasle osobe. Djeca koju su čuvale često ih posjećuju, pa je skupina srednjoškolki došla i kada smo mi bile kod njih.

- Moje ljepotice, tako mi je drago što vas vidim. Kako je u školi, kako su mama, tata, djed, baka, pas... - ispituje ih uz mnogo zagrljaja oduševljena Branka.

Snimila: Sandra Šimunović/Hanza Media Njih dvije kao tim rade posljednjih 18 godina i kažu da su poput starog bračnog para - čak si završavaju rečenice.

Djeca su mi dala snagu

Prostor njihova vrtića podružnica je centralnog objekta Maksimir. Nije velik, radi se tek o jednoj prostoriji, koja kao da svakim korakom otkriva sve više svojih tajni. Glazbena, likovna radionica, dio za lutke, odjeljak za pričanje priča, kuhinja, prirodna sekcija. Ovo je prostor u kojemu mališani otkrivaju svoje talente i stvaraju prijateljstva, a sve uz mentorstvo dviju nasmijanih teta, koje podsjećaju na Bake Mraz. Od svega, klinci najviše vole boravak na otvorenom, u igralištu iza vrtića.

Vode nas van i pokazuju nam svoje loptice i platno. Kada im objašnjavamo da nismo sigurne kako se time igra, šire se u krug dok u rukama drže krajeve platna i bacaju loptice u njegovu sredinu. Igra zapravo nema poante, shvaćam. Ali njihov smijeh odjekuje ulicama dok počinju skakati, a loptice se razlete na sve strane. Još je veća zabava kada ih treba prikupiti, tko će ih skupiti najviše, a tko će ih tek najviše moći donijeti do torbe u samo dvije malene ruke.

Fotografkinja im govori da uzmu loptice i bacaju ih tetama iznad glave, što dobra većina njih shvaća kao dozvolu za gađanje Branke i Ljiljane lopticama u glavu. Kada ih napokon uspijevamo smiriti, brzo kupimo loptice i vraćamo se u vrtić, gdje ih bar donekle možemo imati pod kontrolom. Za razgovor nemamo vremena jer 16-ero djece zaokuplja svu pažnju naše dvije tete pa ih samo promatramo. U jednom trenutku zajedno s klincima slušamo priču o strašnom medvjedu, koju su Ljiljana i Branka same osmislile i nevjerojatno dobro odglumile, a u drugom smo već na veseloj svadbi. Svira narodna glazba, dijele se grickalice, što inače nije praksa, ali ipak je svadba, a djeca se love ruku pod ruku i plešu ko stolova.

Ne čudi me što nekima od njih koncentracija slabi, a glavica sve više tone na ramenima - ovdje su već četiri do pet sati, a cijelo to vrijeme sjedili su možda 15 minuta. Vrtićki život je jako naporan. Ručak je posebna priča. Branka i Ljiljana već znaju koji od njih će koliko čega pojesti, a ja primjećujem jednog dječaka koji jede samo rajčicu.

Snimila: Sandra Šimunović/Hanza Media Kada dođu kući, Ljiljana i Branka opet rade, neprestano se usavršavaju, a s time ne misle stati ni kada odu u mirovinu.

- Za našeg Grgu je i nekoliko komada rajčice puno - objašnjavaju mi tete kroz smijeh. Nakon ručka vade se krevetići i postavljaju po prostoriji. Klinci uglavnom znaju tko gdje spava, a scena prije samog odlaska u krevet je nezaboravna. Svi jurcaju po sobi, skidaju sve sa sebe, ovaj je zaboravio pidžamu, onaj drugi ne zna gdje da ostavi cipele, treći je legao u krivi krevet... Kada svi napokon legnu, Branka i Ljiljana napokon imaju vremena za razgovor sa mnom. Otkud vam snage, prvo je što ih pitam i odmah primjećujem da njima nije jasno na što mislim.

- Ne sjećam se da sam ikada u životu pomislila 'želim novi posao!'. Imam svoju djecu, sada već i unuke, ali biti teta u vrtiću moj je poziv. Kada zatvorim ova vrata, vanjski svijet i svi problemu ostaju s druge strane. Nikad neću zaboraviti situaciju kada mi je preminula majka, a ja sam tri dana kasnije morala pjevati s djecom. Bila sam nevjerojatno tužna jer nje više nema, ali moja djeca su mi dala snage i znala sam da moram nastaviti živjeti - prisjeća se Branka.

 

Stalno se usavršavaju

Kada dođu kući, Ljiljana i Branka opet rade, neprestano se usavršavaju, a s time ne misle stati ni kada odu u mirovinu. Zadnjih nekoliko godina mnogo radim s mladima, prenosim im sve ono što sam sama naučila iz prakse. Ispunjena sam kada vidim kako upijaju i primjenjuju znanje, valjda se zato i bavim ovim poslom toliko dugo - priča Ljiljana.

Njih dvije kao tim rade posljednjih 18 godina, a za sebe govore da su poput starog bračnog para.

- Točno znamo što koja želi napraviti ili što joj se mota po glavi, a neprestano jedna drugoj završavamo rečenice - smiju se istovremeno. Kako će izgledati njihova mirovina, vesele li joj se?

- Veselim se što ću imati više vremena za svoj vrt - odgovara Branka.

- Vjerujem da ću raditi još više nego sad - kaže Ljiljana.

 

U svojem poslu imaju veliku pomoć obitelji, kolega i uprave vrtića, ali i Grada Zagreba. Tako je nedavno vrtić oformio posebnu eko grupu za drugačije razmišljanje o prirodi i okolišu te učenje o razvrstavanju otpada od malih nogu. Za razvoj tog programa među najzaslužnijima su bile upravo Ljiljana i Branka. Tako mališani u kupaonici imaju dva koša - jedan za papir, a drugi za plastiku, a nakon vrtića se s tetama često nalaze u jednom posebnom vrtu. Radi se o jednoj parceli gradskog vrta na Ravnicama, o kojoj brinu upravo ovi maleni četverogodišnjaci. Poslijepodne, nakon što su mališani na nekoliko sati napustili vrtić, ponovno se nalazimo u tom vrtu.

 

- Magdaleni je bilo jako lijepo u vrtiću jer je mogla gađati tetu u glavu - govori nam Magdalenina baka dok čekamo ostale vrtlare.

- Nije da su nas baš trebali gađati, ali dobro... Sandra, vidiš što si napravila - kroz šalu fotografkinji dobacuje teta Branka.

Snimila: Sandra Šimunović/Hanza Media Ovo je ostvarenje snova i koliko se veselim mirovini, toliko znam da će mi sve nedostajati - priča teta Branka.

Sve će mi nedostajati

Zalijevanje mrkve, patlidžana i paprike nikada nije bilo zabavno kao to vruće poslijepodne. Vode je bilo posvuda, a klinci su više trčali okolo nego što im se dalo baviti vrtom. Jedino što im je bilo stvarno zabavno je prelijevanje iz vodospreme u kantice.

- Djeca su i nakon povratka iz vrtića pod dojmovima svega što su tamo radili, neprestano pričaju o novim igrama i najboljim tetama. Eko grupa se pokazala kao pravi pogodak jer moja Magdalena zna o biljkama više i od mene, a uvijek mi pomaže prilikom sadnje i brige za cvijeće - priča Magdalenina baka.

Ljiljana i Branka priznaju da je vrt najviše njihova obveza, ali ne govore to kao da žale zbog toga. Mišljenja su kako je za djecu bolje da što vremena provode vani, na svježem zraku, a vrtlarenje je samo jedna od aktivnosti kojom to postižu.

 

Sve što radimo sada izgrađuje ovu djecu u osobe kakve će biti kada odrastu. Naše zanimanje nije lako, odgovorno je i zahtjevno, ali ono što dobivamo zauzvrat je nevjerojatno. Najdraže mi je kad dođem kući s posla i pitam se "što sam ja uopće radila danas" jer svoj posao ne doživljavam kao nešto što se mora i zahtjevno je. Ovo je ostvarenje snova i koliko se veselim mirovini, toliko znam da će mi sve nedostajati - priča teta Branka.

 

Održale su i priredbu za roditelje, što je jako bitno, pričaju tete, jer se roditelji moraju poznavati, a najviše od svega moraju vjerovati ženama koje im pomažu pri odgoju djece. Klinci su bili uzbuđeni baš kao da će nastupiti pred milijunima ljudi, a svojim roditeljima su bili baš takve zvijezde - one koje zaslužuju prepune stadione. Nakon što smo cijeli dan provele zajedno, na rastanku me teta Ljiljana čvrsto grli i govori mi kako sam divna osoba. Nespretno joj uzvraćam zagrljaj i mislim si koliko su sretna djeca koja su svaki dan prolazila kroz ruke ove dvije nevjerojatne žene.

 

Facebook komentari