Naša sposobnost prilagodbe i transformacije, sposobnost učenja iz iskustava i plivanja kroz izazove ono su što čini naš rast, naše penjanje na ljestvici svijesti i ono što naše iskustvo ljudskog života čini dubokim. Ne samo naše ljudsko iskustvo, već ako pogledamo cijelu prirodu i svemir oko sebe - sav rast počiva na činjenici da se negdje, nekad morala dogoditi neka promjena, kako bi se manifestiralo ono što je danas nama stvarnost kakvu poznajemo.
Cvijet je nekoć bio sjemenka. Sjemenka je bila puna potencijala. Potencijal je doveo do raspada sjemenke koja je proklijala. Klica je rasla, postala stabljikom iz koje je nicalo lišće i na kraju cvijet. Cvijet ima pelud i tučak. Kada pelud padne u tučak, cvijet je oplođen i stvara se plod. Opet se sjeme pretvara u plod, plod raste, mijenja se i sazrijeva do svoje konačne veličine. Plod je trešnja. Trešnja ima sjemenku, koja će pasti na plodno tlo… I postati puna potencijala.
Strah
Kada bi sjemenka zadržavala svoj rast zbog straha od promjene, na ovoj planeti ne bi bilo niti jednog cvijeta, niti jedne voćke. Kada bi gusjenica strahovala od promjene, svijetom ne bi letio niti jedan leptir.
Pa što je onda ono što čini, da se mi, ljudi, tako opiremo novome, tako bježimo od promjena u strahu od neugodnosti koje bismo mogli iskusiti? Ako znamo da su promjene neizbježne, što je to što čini da će taj proces biti manje ili više ugodan?
Samo i isključivo naša reakcija na ono što se događa. Možemo pružiti otpor - boljet će. Možemo pustiti strahu da nas svlada - iskusit ćemo bespomoćnost i bit će neugodno. Možemo se zatvoriti u kavez i očekivati da će nas zaobići - uzaludno je, neće. A možemo prihvatiti da je ono što se događa stvarno, prestati bježati od tog iskustva i jednostavno dozvoliti da nas ponese. Bez otpora, ali i dalje svjesno. Bez straha, ali i dalje budno. Bez zatvora u kojem se čini da smo sigurni, ali i dalje s povjerenjem u vlastite sposobnosti preživljavanja.
Jer… nismo bespomoćni, zapravo. Nismo žrtve okolnosti. Nismo slučajni broj u ovom zbiru životnih iskustava. Svjesna smo bića. I čak i kad nas neki neočekivani val dograbi, da nas ponese na drugu obalu - i dalje znamo plivati, i dalje možemo usmjeriti svoj tok i nipošto ne moramo bespomoćno plutati i čekati da nas ta sila ispljune na obalu.
I to je ono što većina ljudi zaboravi, kada se životni vali počnu kovitlati. Imamo izbora, imamo mogućnosti, imamo opcija. Isključivo naša reakcija na ono što se događa učinit će da naše životno iskustvo bude manje ili više neugodno.
Oluja će proći
U srcu svake životne promjene, bez obzira kako ona kaotična bila nalazi se neka dodatna vrijednost za nas. Nešto čemu ne možemo reći ne. Možemo jedino odabrati hoće li rastvaranje te suštine i pronalazak vrijednosti bili neugodno ili pozitivno iskustvo za. Kada prihvatimo neminovno, a neminovno je upravo ono što se događa sada i prestanemo pružati otpor onome što jest, shvaćamo da smo daleko od bespomoćnosti koje se užasavamo, shvaćamo da stojimo usred oluje, potpuno mirni i čekamo da prođe. I tu je naša moć. Oluja će proći, prohujat će kroz i oko nas, a mi ćemo kada se sve smiri shvatiti da smo preživjeli uragan nakon kojeg naš svijet više nije isti. Niti mi nismo isti. I to je dobro!
Prije nego doista pojmimo što je tu zapravo moćno, moramo razumjeti koju vrijednost ima promjena koja nam dolazi. Jesmo li prerasli neki odnos ili mjesto? Je li vrijeme da odemo nekud dalje, da napustimo okolnosti koje nas više ne podržavaju? Jesmo li sazreli da odemo s posla koji nas ne ispunjava? Je li naša veza zatvor iz kojeg moramo izaći?
Kada pojmimo da je promjena za nas neminovna i da prolazak kroz nju donosi neku novu vrijednost za nas, kada prihvatimo da je prepuštanje tom valu manje bolno od daljnjeg pružanja otpora i kad prihvatimo moć da odaberemo svoja iskustva - promjena nije ništa drugo nego samo još jedan treptaj oka čovjeka koji ne životari već živi ispunjeno, iz dubine svog srca.