S polaskom kćeri u školu čini mi se najčudniji onaj dio da će vrlo skoro sama hodati po cesti bez mene. I bez ikoga odraslog. To mi se čini nekako prebrzo i nevjerojatno. Gotovo da je tek izašla iz moje utrobe. Ne sviđa mi se što neću više imati kontrolu. Što ju neću moći štititi u svakom trenutku. Doslovno, grozno mi je što njeno tijelo neće uvijek biti u mojim rukama.
Jesu li bila 'druga vremena' ili je sve isto?
Znam da smo mi svuda išli sami kao mali. 'Bila su druga vremena tih '80-ih', sad će netko zaustiti. A ne znam, jednom zgodom kad sam se vraćala iz škole, udaljene jedva 200 metara od kuće, na stepeništu mi je s leđa prišao neki gospodin. I promrljao nešto jako prosto (nisam ga ni shvatila baš) i posegnuo za mnom. Srećom imala sam divovsku torbu na leđima. Smeđu s pužem, sjećam je se kao danas. Pa me nije uspio zgrabiti, a ja sam pobjegla. Mislim da nisam ni ispričala nikome. Bilo mi je neugodno kako su neki ljudi zločesti.
Na mom platou na Savici još godinama poslije nije bilo javne rasvjete. I bojala sam se uvijek hodanja po mraku.
Užasavala sam se mog haustora u noći. I dan danas se ogledavam iza sebe i mrzim ući u lift u strahu da će me netko povući u podrum. Netko s lošim namjerama.
Za razliku od prije, sad grozničavo držim mobitel koji će me kao spasiti i pogledavam u nadzornu kameru kao da netko uistinu pazi na mene s druge strane.
Starije se bespogovorno slušalo
Sjećam se kad je baka važno stariju sestru poslala u prvom ili drugom razredu osnovne da kupi med u Pčelarskoj centrali na Trgu bana Jelačića. To je bilo nekih desetak minuta pješice do stanice, barem tri prelaska ceste, pothodnik i još sedam tramvajskih stanica. S novcem u džepu. Sestra se ponosno vratila i na zadnjoj stepenici prije našeg petog kata se spotaknula, pala i razbila teglicu. Da je sve prošlo dobro vjerojatno bih i zaboravila sve to. Ali bio je to važan događaj koji se dugo prepričavao u našoj obitelji.
Kasnije sam i ja išla svakodnevno u glazbenu školu tramvajem, od svog osmog rođendana, uz opasku starijih da svakako prođem kraj vojnika na straži jer je tim putem sigurnije.
Nikad mi nije bilo jasno zašto bi uniformirani mladić s oružjem bio sigurniji od pitomog parka sa zaljubljenim parovima, ali nisam se bunila. Starije se bespogovorno slušalo.
Ok, ponekad bih napravila tri kruga više i kasnije bih javila profesorici klavira da sam bolesna jer nisam imala snage za njenu torturu. Punašna propala pijanistica, valjda ljuta što mora učiti klince kojima se baš i nije dalo previše, umjesto da svira po svjetskim koncertnim dvoranama, znala je u bijesu zamahnuti sa svačime na mene. Bilježnica, note, ponekad i upaljač. Imala sam odlične reflekse pa bih se u zadnji čas uspjela sagnuti, a ona je promašila što bi ju još više naljutilo. Nitko nikada nije postavljao pitanje oko toga. Kakva inspekcija, pravobranitelji i sl... Ja bih jedino ponekad markirala. Buntovnica sam samo takva.
Tužni šamari u osnovnoj školi
Završila sam čak cijelu osnovnu školu tamo. Sa dobrim ocjenama. I izgrlila se sa svojom (m)učiteljicom na kraju. Šapnula mi je da nije mogla podnijeti moju nezainteresiranost. A tako sam talentirana. Zapravo sam ju razumjela što je htjela reći.
Čak sam svašta od nje naučila, shvatila sam dugo godina kasnije. Barem to da me teško išta može slomiti. Što je skroz dobra lekcija za jednu ženu.
I profesori su, kažu danas, drukčiji nego u 'naše vrijeme', zahtjevan je program, djeca su preopterećena. Ma isto je sve. Ni gore, ali ni puno bolje, nažalost. Moja profesorica u osnovnoj je šamarala đake. I to jednog najviše, koji je trebao dobiti baš sve suprotno od šamara. Majka bi ga ostavljala preko noći na cesti, nakon što bi se napila. A onda bi jadan došao u školu po malo mira i dobio istu bijedu.
Danas je pokojni, iako je dao sve od sebe da se izvuče od loše sudbine. Ali ga je ipak sustigla dok se vratio na kratki odmor iz gastarbajterstva gdje se napokon snašao. Imam i dosta školskih kolega na heroinu ili na metadonima ako su u boljoj fazi. Većinom mamini sinovi koji su previše imali pa su se razmahali i nisu znali stati. 90-e i nisu bile godine kada je bilo bolje, sjećate se sigurno i vi.
U osnovnoj školi sam jednom završila u podrumu Autobusnog kolodvora nakon što sam vidjela kako granatiraju sljemenski toranj. Mama se uzrujala jer me satima nije mogla dobiti. Meni je čak bilo uzbudljivo.
Uzbuna usred kino predstave. Romansa u Plavoj laguni se taman zahuktala kad je krenuo zaglušujući zvuk. Ali smo bar satima kartali u podrumima. I nismo imali školu.
Odabrala srednju školu zbog atraktivne lokacije
A tek zbog koje sam se genijalne ideje odlučila za svoju srednju školu? Odabir je pao zato što je put do nje išao preko glavnog gradskog Trga. A nije li uzbudljivo svaki dan prolaziti centrom? Zanimljivo u svemu je što me nitko doma nikad nije previše gnjavio. Zapravo sam bila prilično poslušna. Dolazila sam iz izlazaka po dogovoru, trudila se otrijezniti do kraja večeri ili barem mudro šutjeti i odjuriti tiho u krevet po dolasku kući. Kad bih imala jedinice to bih nekako mudro prikrila, krišom odlazeći prijateljici na instrukcije. Većinu stvari bih naposljetku mami ipak ispričala. Jednu stvar sam dobro naučila u svom domu - obitelj je tu uz mene. Kako god bilo.
Jednog ljeta u srednjoj sam skoro pala razred. Profesorica fizike poslala me na drugi rok jer sam joj rekla da na prvi, koji je odužila na nekoliko dana, ne stignem jer moram na more s društvom.
Hej, prvo more s društvom. Pa tko bi to propustio?
Pa sam se dugo ljutila na nju. Maštala kako bih je pogodila jajem dok se penje Schlosserovim stubama.
Mrzila sam i profesoricu kemije koja nije voljela kad bih se oblačila u crno. A u crnom bih bila uvijek. I mama me znala dobronamjerno uvjeravati da barem na ispitivanje dođem 'ljepše obučena'. Što sam naravno odbijala s gnušanjem i namjerno obukla još i 'marte' na plus 30.
Nakon svega, danas se smatram prilično normalnom osobom. Čak sam i relativno školovana, uspjela sam i završiti fakultet. Nekad imam posao, nekad nemam, ali sam većinom u plusu. Bez većih psihičkih trauma. Čak sam i udana. Sretno. Gdje ćeš više?
Kćer trebam naučiti kako da se digne čim bezbolnije
Ma ne trebamo se bojati dječje škole i obaveza koje dolaze s njom. Ne trebamo strahovati od novih iskustava. Jedino što mi roditelji trebamo je naučiti djecu da imaju stav, dati im samopouzdanje i pomoći im s našom silnom ljubavi da prođu netaknuto, odnosno bez posljedica opasnih po život, te lude godine. Ili zapravo najljepše.
Neće njih stroga učiteljica pokvariti niti im uništiti djetinjstvo a kamoli život. Neće ih ni učenje gluposti i nepotrebnih činjenica zaglupiti. Ni previše obaveza nikog nije ubilo.
Na stranu da ne bih voljela da je sve drugačije, pametnije i smislenije pa i naše obrazovanje, ali eto, živimo u Hrvatskoj. Iskreno i ne maštam previše o boljim vremenima.
Ipak djecu najviše možemo pokvariti mi sami, koji smo im najbliskiji. I jedino što zapravo svojoj friškoj školarki želim obećati je da ću biti uz nju. I kad padne. I naučiti je kako da se digne čim bezbolnije. Većinu će ionako morati odraditi sama.
