Nova mama Došli smo s bebom doma - što sada?

Silvija Novak

Rođena sam i živim u Zagrebu i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. Moj medij oduvijek su riječi: još od školskih zadaćnica, pr...

O autoru >

Donijeli smo doma našu malu štrucu. Sad smo obitelj: mama, tata, beba i pas.

 

Sve ono što smo mjesecima spremali - mali krevetić, posteljina, robica, kolica - sve je napokon dobilo smisao. Kad smo stigli, maleni je spavao i stavili smo ga u njegov krevetić. No ne zadugo.

Počeo je plakati pa smo ga uzeli u naručje i malo nosili po stanu a onda opet položili, ovaj put na naš krevet, gdje je zaspao dajući nam malo vremena da se snađemo, razmislimo što nam je prvo činiti. A jedna od prvih stvari, bar što se mene tiče, bila je nova doza tableta protiv bolova.

Porod je za tijelo strahovito nasilan događaj i oporavak je dug i mukotrpan. Kažu da je sa svakim sljedećim djetetom sve lakše, no nakon što sam ja rodila svoju bebu nije mi bilo jasno kako se itko ikada odluči na drugo dijete. U našoj bolničkoj sobi bile smo nas dvije prvorotke i jedna gospođa kojoj je to bilo već treće dijete. Sjećam se da smo ju nas dvije gledale u čudu:

- Treće dijete, kažete? Vi ste kroz ovo prošli tri puta?

Za razliku od bolnice, kod kuće su me čekali mir i tišina. No jedne stvari nije bilo: luksuza da pozovem medicinsku sestru ako mi nešto treba ili ako nešto ne znam napraviti. Sad smo bili prepušteni sami sebi i avantura s malom bebom je započela.

 

Što ćemo sad?

Kako se bude mama i tata? Da ga prvo presvučemo? Ili nahranimo? Vjerojatno nije gladan ako spava. Sjedili smo pokraj njega i gledali ga: mala glavica, kosica, male ručice... Naša mala beba. Bio je jako miran. Uopće se nije micao. Diše li? Približili smo mu se skroz do lica na što se maleni trgnuo, promeškoljio i opet zaspao. U redu je, diše.

Kako su nas iz bolnice pustili u petak, s patronažnom sestrom smo dogovorili prvi posjet u ponedjeljak. No to znači da smo čitav vikend sami. A što ako se nešto dogodi tijekom vikenda?

- Koga da zovem ako nešto ne bude u redu? Da zovemo hitnu? – pitala sam sestru preko telefona.

- Ma sve će biti u redu. A hitnu zovite ako primijetite da beba ne diše, ako se jako dugo ne miče ili nešto tako ozbiljno.

'Ako ne diše ili ako se ne miče?', prošla me jeza.

U redu, trebalo je preživjeti vikend. A onda će sve biti lakše.

 

Ni reda, ni smisla, ni logike

Prvih par dana s bebom izgledaju kao kad se čovjek koji tek naučio plivati pokušava održati na površini vode. Nema tu nekog reda, smisla i logike nego plivaš kako te nosi struja i samo nastojiš držati glavu iznad površine. Malo ga hraniš, pa malo mijenjaš pelenu, pa kad nakratko zaspi, trčiš u kupaonicu, sve obroke jedeš stojećki (zato što svaki čas ideš trčati vidjeti zašto beba plače, a i zato što ne možeš sjediti), a u pauzama svega toga naizmjence plačeš, brineš se i smiješ. I onda sve opet ispočetka.

Prve noći nije bilo spavanja. Nakon što je cijeli dan dojila, navečer oko ponoći bebi smo dali bočicu formule. Naime, od samog dojenja maleni se u početku nije mogao najesti dovoljno jer nije uspio povući dovoljno mlijeka prije nego se umori i zaspi. No to spavanje tada traje tek desetak minuta i onda ponovo. Poslužili smo se zato malim trikom - flašicom s fomulom nakon čega će odspavati barem 2-3 sata u komadu.

Već i prije nego je maleni stigao, donijela sam odluku da ću dojiti. O prednostima majčina mlijeka puno se zna, no nisam znala da je dojenje ozbiljan posao, vrlo naporan i vrlo, vrlo bolan. Unatoč tome, svakako sam htjela dojiti ali poslušala sam savjet prijateljica koje su mi rekle neka za svaki slučaj kupim jednu kutiju formule i dam mu flašicu ako bude potrebno.

- Olakšaj si život. Trebat će ti svaka pomoć. A malenom neće biti ništa ako tu i tamo pojede koju flašicu.

Nakon što je popio bočicu formule, Filip je zaspao. Mislila sam da ću i ja odspavati par sati ali san nije dolazio na oči. Dizala bih se na svaki šušanj, glasić, trzaj. Bebe koje spavaju zapravo znaju biti jako glasne, stalno proizvode neke zvukove, meškolje se, uzdišu i slično. Tih par sati provela sam konstantno nagnuta nad njegov krevetić, slušala diše li, razmišljala je li mu vruće, hladno, neudobno... Kad se oko tri ujutro probudio i počeo plakati tražeći sisu, premjestila sam ga u veliki krevet i nježno zagrlila. Iako je takvo spavanje za mene bilo manje ugodno, zapravo sam se odmorila više jer mi je bilo lakše da je uz mene i da znam da mu je dobro.

 

O kakvom to blaženstvu svi pričaju?

Dočekali smo tako svitanje. Krešo je skuhao kavu, a ja sam, dok je mali još spavao, odšepusala u kupaonicu. Ti prvi dani nakon poroda doista su grozni i ne znaš što te više boli. Ne možeš ni sjediti, ni stajati, a ležanja ti je već dosta i od njega te bole leđa i svi zglobovi. A baš to bi trebalo biti vrijeme najvećeg blaženstva kad se upoznaješ sa svojom bebom i učiš kako brinuti o njoj.

Nazvala sam svoju sestru:

- Čuj, kad počinje ono blaženstvo o kojem svi pričaju? Ja umirem od bolova!

- Ah, to će ti biti tako jedno tri tjedna. Izdrži, bit će bolje.

Jedino olakšanje predstavljalo mi je tuširanje. I tablete protiv bolova, naravno. Najgore je to što si ne možeš pomoći, niti oporavak ubrzati, nego možeš jedino čekati da sve to prođe dok u isto vrijeme pokušavaš naučiti kako se brine o novorođenčetu i što bi zapravo trebao raditi.

Još u bolnici sestre su nam dale komad papira i olovku i zamolile da zapišemo kad smo i koliko dugo bebu dojile. Mislila sam da je takav mali dnevnik zgodno voditi i doma pa da točno znaš kad je mali jeo, kad spavao i kad je zadnji put promijenjena pelena. No nakon što sam cijeli dan pokušavala pohvatati i zapisati sve što se dogodilo, taj je dnevnik izgledao otprilike ovako:

9:00 Dojenje

9:40 Spavanje

9:45 Dojenje

10:00 Mijenjanje pelena

10:10 Ponovno mijenjanje pelena jer se pokakao (u čistu pelenu, bebe to navodno jako vole)

10:15 Dojenje

10:40 Spavanje

10:50 Dojenje

I tako dalje.

Zapravo, prvi dani bili su jedno dugačko dojenje u kombinaciji sa spavanjem i s nekoliko kratkih prekida za mijenjanje pelena. Ubrzo sam prestala bilo što zapisivati. Jednostavnije bi mi bilo odmah ujutro napisati 'dojenje' i gotovo, jer ionako je to više-manje sve što ću raditi toga dana. Zanimljivo, kad se govori o dojenju uvijek se koristi izraz 'podojiti bebu' kao nešto što se obavi i onda je, barem na neko vrijeme, gotovo. No kod mene to nije izgledalo tako. 'Podojiti bebu' u mojem je slučaju značilo dojiti je bez prestanka praktički 24 sata.

Tih prvih par dana telefon je neprestano zvonio i poruke su stalno stizale. Prijatelji i rodbina slali su svoje čestitke i pitali kad mogu doći u posjetu. No meni nije bilo ni na kraj pameti družiti se s bilo kime, djelomice i zbog tog neprekidnog dojenja.

- Krešo, zaključaj vrata i ne puštaj nikoga! Barem tjedan dana nitko ne smije doći. A poslije ćemo vidjeti...

Samo da preživimo tih prvih par dana. Kasnije će sve biti lakše.

Facebook komentari