Naš Filip je pravi mali uragan. Još ne hoda, barem ne samostalno, no zato puže, gmiže, skakuće, sjeda, diže se, sve što nađe na stolu pobaca na pod, gura stvari ispod kauča, baca se s kreveta na glavu i slično.
To bacanje na glavu zapravo je njegov način da siđe s kreveta ili kauča. Par puta je to pokušao i mi smo ga svaki put uhvatili za noge i polako spustili dok nije rukama dotaknuo pod. Valjda misli da je to zapravo normalan način spuštanja i uopće ne kuži da bi pao da ga mi ne držimo. Sad ga pokušavamo naučiti da prilikom silaska s kreveta prvo pruži noge.
Vrti se i prevrće
Što se silazaka s kreveta tiče, ima još jednu specijalnost, a to je slučajno padanje na pod dok se u snu vrti na sve strane. Spava prilično nemirno i vrti se i prevrće čitavu noć, pa tako ponekad odleti i preko ruba kreveta. Zato ga sa svih strana temeljito obložimo jastucima i na pod s obje strane stavimo po nekoliko deka i prekrivača da mu slijetanje bude što ugodnije.
Njegov mali krevetić smo skoro u potpunosti izbacili iz upotrebe jer čim se u njemu počne tako vrtjeti, udari u stranice kreveta i probudi se. Sad spava na velikom krevetu sa svih strana tapeciran jastucima i još ga mi onako kroz san čuvamo da ne padne.
- Živahan vam je ovaj mali. Morate mu urediti neki ograđeni prostor u dnevnoj sobi. Postoje te neke posebne ogradice ili mu možete nabaviti onakav ograđeni vrtić iz kojeg ne može izaći - rekla je njegova baka gledajući ga se kako se ludira.
- Pa zar misliš da će htjeti biti u tom kavezu? - prijedlog nam se činio pomalo sulud.
Kao prvo, nema šanse da će Filip htjeti i sekunde provesti u ograđenom prostoru. I baš mi je drago da je tako. Ne bih voljela da moj klinac šutke pristane na bilo kakav kavez. Kao drugo, posljednja stvar koja nedostaje našem ne baš prevelikom stanu je ta neka ograda ili vrtić nasred sobe. I treće, da ga i pokušamo staviti u vrtić, već bi smislio način kako da iz njega pobjegne. Znači, vrtić, ogradica ili kako god to želite nazvati, nije baš neko rješenje.
Mali istražitelj
Umjesto toga, odlučili smo jednostavno ga pustiti neka istražuje po stanu koliko god želi, samo što ćemo osigurati sve potencijalno opasne dijelove. Childproofat ćemo stan, pa nek se klinac zabavlja i uči.
Prvo su na red došle utičnice. Kupili smo posebne zaštitne umetke, ali i počeli vježbati odgojne metode. Kad god se približi utičnici i pokuša je dotaknuti rukom, odlučno mu kažemo 'ne'. Na naše veliko čuđenje, to 'ne' vrlo često upali pa se Filip odmakne i počne zabavljati s nečim drugim. No u posljednjih je nekoliko dana počeo iskušavati našu dosljednost pa se približi utičnici i vragolanski nas pogleda preko ramena. Ako vidi da mi ne reagiramo, počne polako ručicom ići sve bliže i bliže i čeka što će se dogoditi. Kad mu kažemo 'Filipe, ne!', onda se opet malo odmakne, pa opet gleda preko ramena koliko smo ozbiljni.
Nabavili smo i posebnu zaštitu za oštre uglove stola ili ormara. Mi to zovemo 'odbojnici za djecu'. Klinci Filipove dobi, znači oko deset mjeseci, postanu vrlo pokretni, ali još ne znaju vlastite gabarite pa često glavom udare u stol, krevet, ormar, zid... Kad se malo čvrknu, tako zapravo uče da ne mogu baš glavom mlatarati uokolo. No oštri rubovi znaju biti problem i tu se dijete može ozlijediti, pa je najbolje staviti te posebne štitnike.
Tako poznato, zar ne?
Vrata su posebna priča i valjda ne postoji ni jedno dijete kojem vrata nisu slučajno pričepila prstiće, pa i za to postoje posebni štitnici. No umjesto njih, mi smo uveli posebnu regulativu vezanu uz ulazak u sobu. Kad netko želi ući, prvo malo odškrine vrata i proviri da vidi gdje je mali, a tek onda do kraja otvori vrata i uđe.
I bez razmišljanja, automatski, mičemo čaše i šalice s niskog stolića, odmičemo sve stvari koje se mogu razbiti s ruba ormarića ili kauča, dižemo na gornje police kablove i žice... No čim malcu jednu stvar oduzmeš, ključno je ponuditi mu nešto drugo, po mogućnosti zanimljivije.
Filip obožava bacati stvari na pod da vidi kakav će zvuk to proizvesti. Primijetili smo to kad je polako gurkao neki limeni poklopac prema rubu stola sve unaprijed žmirkajući jer je znao da će uslijediti strašna buka kad poklopac padne. Kad krene u to proučavanje zvuka, ništa što mu se nalazi nadohvat ruke nije više sigurno.
- Znaš, Filipa uopće nije problem čuvati sad kad je ovako pokretljiv i kad smo ovako osigurali stan. Samo paziš da se ne ozlijedi, a on sam pronalazi zanimljive stvari s kojima će se igrati - rekao je nedavno Krešo.
To zasad dosta dobro funkcionira. Filip puže uokolo i istražuje, istovremeno uči i zabavlja se. S obzirom na to da nema puno stvari koje su mu zabranjene - a i kad nešto zabranimo, odmah mu ponudimo alternativu - ne prigovara i ne buni se puno. A zašto bi se i bunio, kad, više-manje, sve smije. No dobro, tek smo na početku. Vidjet ćemo kako će to izgledati kad Filip doista prohoda. Možda ćemo morati mijenjati strategiju.