Krutu hranu, a pod tim mislim na vrlo meke i zapravo nimalo krute kašice bebe smiju jesti tek kad napune četiri mjeseca. Tek u toj dobi probavni sustav im je dovoljno zreo da mogu podnijeti još nešto osim mlijeka, majčinog ili adaptiranog. Liječnici savjetuju da se s dohranom krene kad beba napuni šest mjeseci, ali može i ranije ako je beba malo veća i ako pokazuje da je spremna za taj novi veliki korak.
Vrijeme za prvu kašicu je kad beba počne pokazivati interes za ono što jedu mama i tata, kad već pomalo može sama sjediti i kad je očito da joj samo mlijeko više nije dosta jer popije sve što joj se ponudi i onda u još čudu gleda kad će stići glavno jelo.
Veliki korak
Naš Filip je prilično velika i čvrsta beba i s četiri mjeseca i par dana izgledao je kao da bi mu baš fino leglo i nešto malo konkretnije od mlijeka. Kao prvo, počeo se zanimati za ono što mi jedemo. Tijekom ručka, piljio bi u nas otvorenih usta kao da se pita zakaj se mi tu gostimo a njemu ništa ne damo.
- Vi jedete takve fine stvari, a meni samo mlijeko? Svašta!
Prelazak na krutu hranu veliki je korak koji se uvijek iščekuje s nestrpljenjem. To je jako zanimljivo razdoblje i za bebu i za roditelje: beba upoznaje nove okuse, a mama i tata, nutkajući bebu svim mogućim, uvode je u svijet hrane za odrasle. Jako je važno pogoditi trenutak kad bebi ponuditi prvu kašicu. Naime, i prerani i prekasni prelazak na kašicu može uzrokovati kasnije probleme s prihvaćanjem hrane. Također, bebu se ne smije siliti da jede jer joj se i na taj način može razviti odbojnost prema hrani.
Mi smo odlučili da ćemo našem Filipu početi davati kašicu kad napuni točno pet mjeseci. Ti prvi obroci ionako nisu baš pravi obroci nego nekakvo brljanje i isprobavanje i općenito se smatra uspjehom ako beba pojede par žlica. Tako smo kroz peti mjesec odlučili vježbati, a kad napuni šest mjeseci Filip će već valjda uspješno jesti krutu hranu. I prije smo mu znali dati da lizne malo jabuke ili naranče i to mu je bilo zanimljivo i fino. Klinci općenito vole voće i nije neki problem privoliti ih da probaju voćne kašice. No baš zato u posljednje se vrijeme preporučuje krenuti s povrćem: mrkvom, korabicom, blitvom, jer ako klinac prvo krene mažnjavati banane, okus kelja ili nečeg sličnog mogao bi mu biti problem.
Kašica od mrkve
Naša prva kašica bila je od mrkve. Skuhali smo par komada mlade mrkve i izmiksali je štapnim mikserom. Veliki trenutak je došao! Pripremili smo zdjelicu, žličicu, slinček, posjeli Filipa u njegovu stolicu, i naravno slikali čitav postupak – kuhanje i miksanje mrkve, pa njega spremnog za prvi pravi obrok – sve je bilo kao iz knjige. No u najnezgodnije trenutku Filip je trznuo nogom i zdjelica s kašicom je poletjela preko cijelog kauča (kašica intenzivne narančaste boje preko bež kauča!) tako da je uslijedila strka i frka i prije nego je Filip uopće uspio probati svoju prvu žlicu. Kad smo sve koliko-toliko doveli u prvobitno stanje, prvi obrok je mogao početi. Prvo sam, kao, ja probala...
- Mmmmmm, kak je to finooooooo!
A onda sam prinijela žlicu Filipovim ustima. On me prvo gledao čvrsto stisnutih usnica, no ipak je malo zinuo kad sam ja naglašeno rekla: 'Aaaaaaam!'
Kad je skužio da u ustima ima nešto čudnog okusa i teksture, napravio je najgadljiviju facu koju možete zamisliti. Tako je ostao koji trenutak, no onda ipak pomljackao i progutao sadržaj te prve žličice.
- Bravoooooo! Ajde još, aaaaaaaam!
I drugu je žličicu nekako istolerirao, no na trećoj je gadljiva faca prešla u tužnu i prijetila završiti plačem.
- Ma ne, ne, neeeee! To je finooooooo! Mmmmmmmmm, mrkvica! Gle – mama papa! Aaaaaam! – i dalje smo se trudili. Filip je začuđeno gledao ali nije više jeo.
Ok. Prve dvije žlice su pojedene. Još dvadeset puta toliko pa ćemo moći reći da je pojeo obrok.
Kasnije toga dana hvalila sam se jednoj prijateljici, također mami nešto većeg djeteta, kako smo uspješno pojeli prve dvije žlice. Na to mi je ona odgovorila da je njezin mali odmah počeo jesti juhe, a povrće mu ne bi izmiksala nego samo izdrobila vilicom.
Ok, plan za sutra bio je tu. Za ručkom sam držala Filipa u krilu i on je po običaju sa zanimanjem promatrao što mi to jedemo. Pokušala sam mu dati žlicu bistre pileće juhe. Malo je oblizivao žlicu, a onda nešto juhe ipak posrkao iako je veći dio završio cijedeći mu se niz vrat u majicu.
Na red je došla njegova kašica. Opet mrkva, ali ne izmiksana nego izdrobljena vilicom. To nije nikako išlo. Filip bi mrkvu malo muljao po ustima, a onda ispljunuo. Ništa – sutradan smo se vratili izmiksanoj mrkvi, samo što smo ovaj put dodali par kapi maslinovog ulja. Početak tog trećeg obroka bio je isti:
- Mmmmmmmm, kak je to finooooo! Probaj, aaaaaaam!
I, na veliko iznenađenje, Filip je otvorio usta i bez prigovaranja pomumao sve što je bilo u žlici.
- Bravooooooo! Ajde još, aaaaaaaam!
I malo po malo, smazao je sve što je bilo u zdjelici. Uspjeli smo iz trećeg pokušaja. I sljedećih par dana davali smo mu kašicu od mrkvice s malo maslinovog ulja, a nakon toga prešli smo na rižine pahuljice. Preporučuje se to raditi baš tako – uvoditi jednu po jednu namirnicu za slučaj da je dijete na nešto alergično, a i kako bi se djetetu dala šansa da dobro upozna svaki novi okus.
Bio je nestrpljiv
Kašica od rižinih pahuljica bila je kupovna. Za početak smo mu je dali samu, napravljenu na vodi, iako se takva kašica može pomiješati i s nekim voćem ili povrćem. Na opće iznenađenje, Filip je tu rižinu kašicu odmah prihvatio, iako je imala okus stiropora. Štoviše, treći dan od uvođenja rižine kašice Filip je već nastrpljivo mlatarao nožicama i zapomagao kad me ugledao da stižem sa zdjelicom. Takvo ponašanje je uobičajen pokazatelj gladi.
Nakon te prve rižine kašice dogodilo se još nešto značajno. Tu je noć spavao čak šest sati u komadu što se još nikad nije dogodilo. Ponadala sam se da je to reakcija na malo konkretniju klopu, međutim već iduće noći sve je bilo po starom i Filip se budio svaka dva sata. Ok, duže noćno spavanja valjda će krenuti kad mu počnemo davati večernje kašice.
Što se nastavka naše avanture s kašicama tiče, sljedeća je na redu blitva, pa korabica, a onda ćemo probati i s nekim voćem.
Na što paziti kad krenete s dohranom:
- Dohranjuju se bebe tek s navršena 4 mjeseca, no idealno je sa 6 mjeseci.
- Dobro je prvo početi s povrćem pa tek onda s voćem jer je bolje da se beba u početku navikne na manje slatke okuse povrća.
- Kad počne jesti kašice, beba mora početi piti i vodu.
- I nakon uvođenja kašica, majčino ili adaptirano mlijeko ostat će još neko vrijeme glavna hrana.
- Budite strpljivi i dobro raspoloženi. Ti prvi pokušaji neće biti nikakvi pravi obroci, ali će biti zabavni i veseli (i puni fleka).