Nova mama Kada i kako prestati dojiti, koga slušati - druge mame, intuiciju, stručnjake...

Silvija Novak

Rođena sam i živim u Zagrebu i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. Moj medij oduvijek su riječi: još od školskih zadaćnica, pr...

Više >

Osim ako nije baš nužno iz zdravstvenih razloga, dojenje nikad ne treba naglo prekidati, kako zbog toga da se izbjegne prevelik šok za dijete, tako i zbog mame da se mlijeko može postupno povući i da ne dođe do upale.

 

Ah, dojenje. Prvo muke da počneš dojiti, pa onda da prestaneš. Ok, ovo u sredini bude baš lijepo i praktično, ali vara se onaj tko misli da je to najlakša stvar na svijetu jer je, eto, prirodna, pa onda funkcionira bez problema.

I ta sva sila oprečnih mišljenja. Jedni bi bebu odvikavali od dojenja već s 3-4 mjeseca ('nek se čeliči, mora od malih nogu naučiti da život nije pjesma'), a ima i onih koji te smatraju sebičnim gadom. ako ne dojiš svoje dijete bar do škole.

Nije čak problem to što ljudi vole dijeliti savjete ili komentirati stvari koje ih se ne tiču, već što svatko misli da je njegovo iskustvo nekakvo univerzalno pravilo koje bi trebalo vrijediti za sve.

- Mi smo dojili do treće godine! A kad se rodila mlađa kći, onda sam dojila tandem. Najbolje je da klinci sami odluče kad im je dosta.

- Ja sam svoje dojila do šestog mjeseca nakon čega sam im navečer počela davati flašicu. Zaspali nakon toga kao klade i oni i ja. Milina. Drugačije ti ne ide.

- Ja sam dojila do 11 mjeseci i odviknula sam ga prije nego je krenuo u vrtić. Svakako moraš prekinuti prije vrtića jer će inače biti kaos.

- Dojila sam do 16 mjeseci jer je najbolje da djeca doje i nakon što krenu u vrtić. To je jako važno zbog imuniteta.

Na kraju krajeva svatko će morati sam za sebe odlučiti kad je najbolje vrijeme za prestanak dojenja. Uostalom, to se tiče samo tebe i tvog djeteta.

 

Što kažu razni priručnici

Kod nas su pripreme za taj korak bile opsežne: prvo istraživanje što kažu razni priručnici, savjetnici i prijatelji koji već imaju djecu, a onda i psihičke pripreme. Osim ako nije baš nužno iz zdravstvenih razloga, dojenje nikad ne treba naglo prekidati, kako zbog toga da se izbjegne prevelik šok za dijete, tako i zbog mame da se mlijeko može postupno povući i da ne dođe do upale.

 

Neki ukidaju prvo dnevne podoje pa tek onda noćne, a drugi kažu da su ukinuli prvo noćne nakon čega su klinci počeli bolje spavati, iako za to nema garancije. Ja sam se ipak uhvatila za tu slamku i krenula prvo s noćnim.

 

U svakom slučaju, savjetuje se postupno smanjivati broj podoja što kod klinaca koji već jedu i drugu hranu nije neki problem. Ako dijete traži, nahraniš ga nečim drugim, a ako nije u pitanju glad, odvratiš mu pozornost nekom igračkom ili nečim sličnim. Tako se, malo po malo, smanjuje broj podoja dok ih na kraju potpuno ne nestane.

No ukidanje noćnog dojenja je druga priča jer puno djece hoće zaspati samo ako su prištekani na mamu. Naš Filip nikad u životu nije zaspao bez dojenja, uz izuzetak šetnji u kolicima. No kako su nam se cjelonoćne šetnje činile ipak malo preekstremnima, nije bilo druge nego ga naučiti da zaspi bez dojenja. Znači, treba uspavati dijete koje nikad u životu nikako drugačije nije zaspalo. Samo da naglasim kakav je to ogroman zadatak

Metoda 'cry it out' ili 'pusti ga da se isplače' nije dolazila u obzir, pa sam krenula tražiti neke alternative. Od svih recepata koje sam našla, odlučila sam isprobati jedan koji je djelovao razumno, nježno i koji je primjenjiv na klince starosti oko godinu dana. Ide otprilike ovako: odaberite dio noći koji vam je najdragocjeniji (recimo između 11 navečer i 6 ujutro) i u tom periodu ne dojite dijete. Uspavajte ga dojenjem, ali ako se probudi, ne tješite ga dojenjem već samo maženjem. Nakon tri dana, taj period bez dojenja pomaknite od 9 navečer do 6 ujutro, a nakon još tri dana, pokušajte dijete i uspavati bez dojenja.

Nakon nekih desetak dana, klinac bi, teoretski, trebao naučiti uspavati se i spavati bez dojenja. No i uz ovaj recept stoji napomena da prelazak neće proći bez borbe i da se trebamo pripremiti na suze i negodovanje.

 

Spremnik hrane i utjehe

Tako je i bilo. Filip je te večeri zaspao kao i obično, a kad se oko pola dvanaest prenuo iz sna, umjesto njegovog osobnog i uvijek dostupnog spremnika hrane i utjehe, dočekalo ga je tek maženje i češkanje po glavi i leđima. Odmah je ustanovio da nešto ne valja i počeo neutješno plakati. Dobrih pola sata je ridao i lio krokodilske suze i ništa što sam ja rekla ili napravila nije moglo pomoći.

Dizao se u sjedeći položaj, nakon čega bih ga ja polegla i opet tješila i mazila, a on bi i dalje pakao, pa se opet dizao, želio nekuda otpuzati. No nakon nekog vremena se smirio i - zaspao!

Sljedeći dan je već bilo malo lakše, i onaj sljedeći. Ali kad je došao red i na uspavljivanje bez dojenja, opet smo imali dramu. Ne više onako intenzivnu, ali bilo je tu još solidnog plakanja.

No, iako je sve dobro krenulo, jedna od sljedećih noći bila je jako naporna. Filip se stalno budio i svaki put mu je trebalo dugo da zaspi. Ja bih ga stalno tješila, ali pravog spavanja skoro da i nije bilo. Tad sam poklekla - prištekala sam ga na sebe i relativno mirno smo zaspali.

Sljedeće večeri nisam bila raspoložena za eksperimente i tako smo se vratili našoj uobičajenoj rutini - zaspao je prikačen na mene poput malog priljepka. Možda da ipak ukinemo prvo dnevno dojenje, a noćno ostavimo još neko vrijeme? Možda za koji tjedan ili mjesec sam izgubi interes. A možda i ne.

- Ma ja ti ostavim sisu na izvol'te pa po noći bude samoposluživanje - opisuje mi jedna prijateljica njezin način spavanja s dojećom bebom.

Bilo bi lijepo kad bi to bilo izvedivo. No, takav režim spavanja obično ne znači baš puno spavanja za mamu. Pogotovo ako klinac ima već osam zubića. Morala sam pribjeći drugoj metodi, a ta se zove 'vrijeme je da tata počne uspavljivati bebu'. Kažu da klinci brzo nauče kod koga ima dojenja, a kod koga nema.

Tu večer su se njih dvojica sami spremili na spavanje, okupali se, stavili čistu pelenu, pročitali par slikovnica i ugasili svjetlo u spavaćoj sobi. Neko je vrijeme trajalo komešanje, a onda je počeo plač. Ja sam sve to skupa slušala iz dnevne sobe i činilo m se da traje beskrajno dugo, no zapravo nije bilo dulje od dvadesetak minuta. Kad se sve smirilo, Krešo je pobjedonosno izašao iz spavaće sobe i objavio:

- Uspjeh! Zaspao je!

- Odlično! - rekla sam. - Znači, ja mogu početi planirati odlazak u kino s curama?

- Pa, pričekajmo još malo, ali mislim da će to funkcionirati.

 

Sad je dogovor da ga uspavljujemo naizmjence: jedan dan ja, drugi dan Krešo. Vidjet ćemo kako će to ići. Ali čini mi se da ima naznaka da bi se moj život i spavanje napokon mogli vratiti u normalu. 

 

Facebook komentari