Nova mama Moja beba raste, postaje mali čovjek koji već zna što (ne) želi

Silvija Novak

Rođena sam i živim u Zagrebu i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. Moj medij oduvijek su riječi: još od školskih zadaćnica, pr...

Više >

Filip je napunio sedam mjeseci. Vele da je ta prva polovine godine najkritičnija i najteža, no kasnije sve nekako sjeda na svoje mjesto, a sa sedam mjeseci on više nije mala beba nego mala osoba. Slatki mamin dečkić. Ok, još muku mučimo sa spavanjem, ali valjda će se i to srediti.

 

Neku noć je odspavao četiri sata u komadu i to smatram velikim uspjehom jer se inače budi svakih sat i pol do dva. Ne toliko da bi jeo, nego da bi se malo pomazio.

'Tako si ga navikla!' - upozoravaju me neke iskusnije majke čija su djeca sad već odrasli ljudi. Pa možda. Ali zar bih ga trebala pustiti da plače? Ne dolazi u obzir! Uglavnom, te noći kad smo, kao, dugo spavali, stavila sam ga u krevetić oko 9, par puta se probudio i onda čvrsto zaspao, a kad me ponovno pozvao, već je svitalo. Znači spavao je bar četiri sata bez buđenja.

Hranjenje i prihvaćanje kašica posve su druga priča i tu nemamo nikakvih problema. Filip klopa sve - i povrće, i voće, a probali smo i malo pilećeg mesa. Ponudim mu tu i tamo i neki veći komad voća koji on obavezno razmulja po rukama, stolu, odjeći, glavi, ali uglavnom malo toga završi u ustima. Kad tako stisne u šaci komad šljive ili banane, stane se čuditi kakvo je to sad ljigavo čudo i zašto mu se prstići lijepe. Jedino što je doista prinio ustima i zagrizao bio je komadić lubenice. Čini se da mu jako paše.

Omiljena igra i dalje je 'ja bacam stvari, a vi mi dodajete'. Igra je sjajna i uključuje cijelu obitelj. Prvo mu sve igračke stavimo nadohvat ruke, a on njima vitla i baca ih po podu, pa ih onda okolo skuplja i vraća mu ih tko prvi stigne. Zapravo, to je zbog toga što su mu igračke koje već dugo ima pomalo dosadile. Zaigra se još tu i tamo s njima, ali veća su mu fora neke prave stvari poput kablova od laptopa, daljinskih upravljača i raznih kutijica.

 

Fido, Slavica i mama

Zanimljivo mu je gledati kad posuđujem glas raznim plišancima pa tako, recimo, improviziram razgovor plišanog psića Fide i plišane kravice Slavice. Onda gleda prvo malo njih, a onda mene. Čini mu se da to oni međusobno razgovaraju, a opet, glas nekako dolazi od mene pa nije više siguran što bi mislio.

Prije spavanja, osim pričanja priča, igramo igru 'Gdje je mali prstić, gdje je mala bušica'. To se igra ovako: ja ga značajno pogledam i pitam 'A gdje je mali prstić?' i onda ga poškakljam po malom nožnom prstiću. Nakon toga pitam gdje je bušica, pa vratić, pa pazuško i tako dalje sve dok ne nabrojimo sve male dijelove tijela. On čitavo vrijeme napeto iščekuje koji dio tijela sljedeći tražimo i smije se kad ga poškakljam.

I da - Filip se u zadnje vrijeme puno smije. I to ne samo smješka, nego se smije punim grlom. Smiješne su mu najnevjerojatnije stvari. Neki dan je pucao od smijeha gledajući svoga tatu kako cijepa drva za gradele. Smiješno mu je kad vadim iz ormara njegovu odjeću i bacam je prema njemu. Smiješan mu je zvuk koji proizvodi čičak na njegovim cipelicama. Smije se svim čudnim stvarima i svakom otklonu od uobičajenog. Baš je pravi mali smješko.

Filip još ne puza, ali se diže na koljena i ruke i njiše naprijed-nazad, pa da mislim da je propuzavanje pitanje dana. Ponekad se tako na koljenima njiše vrlo energično pa moram paziti da ne udari glavom o okvir kreveta, iako bi zapravo htjela da se samo malo čvrkne, tek toliko da skuži da ne može baš tako mlatarati glavom uokolo. I kao da uopće nema strah od visine. Dovuče se ponekad do ruba kreveta i stane ručicama grabiti prema dolje kao da bi sišao. Uopće ne kuži visinu i opasnost od pada. Držim ga ponekad za noge i pustim da tako malo visi s kreveta i pokušava dohvatiti pod. Nadam se da će ipak skopčati da tu postoji neka gravitacija s kojom nema šale.

 

Hvata sve što stigne

U zadnje vrijeme pokušava uhvatiti sve što stigne, pa više nije sigurna ni jedna šalica, čaša, mobitel ili što god da mu stoji nadohvat ruke. Jako voli sve što šuška, lupa i zveči. Obožava kutijice u kojima ima nečega čime može proizvoditi buku. I redovito su mu zanimljivije neke improvizirane igračke, npr. prazna kutija od kreme u kojoj su dva-tri čepa nego prave, često i skupe, didaktičke igračke.

Nedavno smo mu kupili novi set plastičnih mekih kocaka koje nije ni pogledao, ali zato se po sat vremena igra s praznom tubom od šumećih tableta.

Primjećuje sve sitnije i finije detalji: fasciniraju ga patenti na torbi, obojani nokti na nečijim rukama, gumbići na liniji ili daljincu. Kad primijeti nešto takvo, onda nastoji to sve opipati prstićem ili uhvatiti ručicom. Koordinaciju ruku mu je općenito sve bolja. Ponekad se igramo s nekim plastičnim kolutovima i onda mu ja po jedan kolut stavljam na glavu. Isprva nije znao kako bi ga dohvatio i samo je izvijao vrat prema gore dok kolut ne bi pao. No sad već rukom može sasvim precizno posegnuti i skinuti kolut s glave.

Ne znam kad klinci počnu reagirati na crtiće, no Filip ih još ne kuži. Ali zato netremice bulji u reklame. Može im prepoznati čak i zvuk iz druge sobe. Toliko je zaokupljen reklamama da ponekad tijekom reklamnog bloka stigne pojesti čitavu kašicu jer samo gleda i šutke otvara usta.

 

Počeli smo 'pričati'

Od 'riječi' je dosad izgovorio 'mam', 'bm, bm','ajde', 'enji' i slično. Bila sam jako sretna kad je rekao 'mam', iako je to izgovorio posve slučajno. No prilično sam sigurno da kad kroz plač izgovara 'enji, enji', zove baš mene, odnosno svoj pokretni spremnik s mlijekom. Kad tako plače, pitam ga: 'Počeo je enji, enji?', a to bi značilo: 'Gladan si i vrijeme je za maženje?'

Osim toga, u posljednje se vrijeme puno zabavlja vlastitim glasom i isprobava koje sve zvukove može proizvesti. Ponekad viče, reži ili jako visoko cvili, onda 'prducka' s ustima, belji se i slično.

Odnedavno je postao i prilično nepovjerljiv prema drugim ljudima. Prije ga je u naručje mogao uzeti bilo tko i ne bi se bunio, no sad odmah počne plakati čim to netko pokuša. Kad upoznaje nekog novog, prvo ga znatiželjno promatra iz sigurnosti mojih ruku, pa tek kad uspostavi neki kontakt i toj se novoj osobi počne smiješiti, dopušta da ga malo nosi.

Također, postao je pravi mali manipulator pa se u društvu bake, tate ili nekog drugog zadovoljno igra u svojoj stolici, no čim ja uđem u prostoriju složi najtužniju moguću facu i počne se praviti da plače jer zna da ću ga ja uzeti i nosati uokolo. Osim toga, sve češće pokazuje i neke složenije osjećaje poput razočaranja. Kad je gladan i čeka svoju kašicu, silno se razveseli kad dođem do njega s punom zdjelicom. No ako sam nešto zaboravila pa se okrenem i ponovno izađem iz prostorije, to doživi kako potpunu izdaju i počne razočarano plakati.

Filip više nije beba, nego pravi mali dečko sa svojim željama, navikama i idejama. Nekako mi se čini da ga tek sad upoznajem, jer sve ovo dosad bilo je uglavnom samo hranjenje, mijenjanje pelena, uspavljivanje. No sada se iza tog malog lišca pojavljuje prava mala osoba.

Facebook komentari