Prvo nisam spavala zbog bolova i dojenja, pa onda samo zbog dojenja, pa zbog grčeva i dojenja, pa zbog zubića i dojenja. Okej, dogodilo se par puta u tih pet mjeseci da odspavam čak pet sati, ali to je bilo svega dva ili tri puta.
Kad smo prije par dana Filipu počeli davati kašice nadala sam se da će dulje spavati kad se najede malo konkretnije klope, ali i dalje se budi i po nekoliko puta noću.
Uglavnom, počela sam trokirati: zaboravljam stvari, vrti mi se. Prije neki dan smo bili na placu i kupili pile za pečenje koje sam uredno platila i ostavila kod prodavačice tako da je ona trčala za mnom noseći mi vrećicu. Trenutak poslije, isto se dogodilo sa salatom i krumpirima.
Što se to događa?
Jedno jutro nakon ustajanja, dobrih sat vremena se nisam mogla sjetiti kakav je plan za taj dan - a trebali smo ići doktoru i poslije kod mojih na ručak.
Zaboravljam i riječi. Ne mogu se sjetiti kako se nešto zove pa ponekad kažem Kreši nešto kao:
- Daj mi molim te dodaj... ovaj... U kupaonici je, no! Plavo, stoji na vešmašini...
- Vlažne maramice?
- Da.
Nisam za ništa. Kad navečer legnem, razmišljam što bih sve trebala i mogla sutra: malo pospremiti po kući, izvaditi ljetnu, a spremiti zimsku garderobu, otići s malim do grada. No kad se ujutro probudim - zapravo, ne "probudim", nego ustanem iz kreveta jer najčešće ni ne spavam - shvatim da ne samo da neću uspjeti napraviti sve što sam zamislila, nego će biti dobro ako uopće preživim dan.
Ja bih sve, ali...
Najgore je što se tako nekako vučem cijeli dan, no do navečer ipak dođem malo k sebi i razbudim se, pa onda napravim kardinalnu grešku i ne odem u krevet isto kad i mali oko devet, nego ostanem još prčkati po kući pokušavajući u ta dva, tri sata do odlaska na spavanje utrpati ostatak svojeg života: sredit ću kuhinju, ispeći štrudlu, otuširati se, oprati kosu, nalakirati nokte, presložiti ormare, vježbati, napisati tekstove s kojima kasnim i pročitati one četiri knjige koje sam posudila prije dva tjedna ali ih još nisam ni otvorila.
A Filip je blaženo nesvjestan tih mojih muka. On se ujutro probudi sav sretan i spreman za akciju. Guguće, hvata me za nos i pravi balone od sline, a ja se osjećam kao da me pregazio tenk. Nisam sposobna za ništa. Nekako mu na autopilotu promijenim pelenu i vrtim nekakvom igračkom oko glave pokušavajući ukrasti još koju minutu sna.
Kad smo već kod snova, kako spavam na rate i često se budim, obavezno se sjećam što sam zadnji put sanjala i to obično budu neke potpune ludosti koje me još više izbace iz takta. Probudim se - zapravo, "probudim se" - i osim što sam izmorena nespavanjem, još mi se po glavi motaju neki čudni i bizarni filmovi.
Kako preživljavaju roditelji više djece? Ili blizanaca? Ili one mame koje su se vratile na posao nakon tri ili šest mjeseci?
To je normalno!?
Žalila sam se tako prije neki dan jednoj prijateljici, držeći u ruci ogromnu šalicu treće kave tog jutra, a ona mi je samo smireno rekla:
- Ma to ti je normalno. Ja sam jednom tako neispavana zaboravila vlastito dijete u pošti. Došla sam već do vrata kad sam se sjetila da sam imala i kolica sa sobom.
I doista - to je tako svima. Ili skoro svima, ali one sretnike čija djeca od prvog dana spavaju čitavu noć neću niti spominjati.
Uglavnom, svi moji prijatelji koji imaju djecu jako se dobro sjećaju vremena kad su se saplitali o vlastite podočnjake:
Vesna: "Ja sam prvi put pošteno odspavala kad su Miji bile dvije godine. Dvije godine! Jedva sam preživjela. Bila sam blijeda, prištava, masne kose... Užasno sam izgledala. Kad bih išla van, bojala sam se da ne sretnem nekog poznatog. Pravi zombi!"
Mirjana: "U toj fazi nespavanja kad je Tin bio mali, ja sam slučajno porazbijala pola kuće. Stalno mi je nešto ispadalo iz ruke. Razbila sam kompletan set čaša i brdo tanjura. Jednom sam usisivačem razbila staklo na vratima od balkona."
Sandra: "Meni je nespavanje totalno uništilo živce i samo sam plakala ili se svađala s mužem. I to zbog potpunih sitnica, naravno. Te nije donio pravi kruh, te mi nije ostavio mlijeko za jutarnju kavu, te je ostavio čarape na podu umjesto da ih odnese u kupaonicu. Poslije se ispostavilo da su to bile moje čarape, ali sam zaboravila na njih."
Tina: "Kad su klinci bili mali ja od nespavanja nisam bila u stanju zapamtiti ni jedan jedini podatak. Mogao si mi reći koliko je sati i ja bih to isti čas zaboravila. Uvijek bih ponavljala stvari koje sam već rekla i sto puta ponavljala jedno te isto pitanje. Muž me zezao da sad bar zna kakva ću biti kad jako ostarim."
Zrinka: "Ja sam se stalno rušila i spoticala. Ono, doslovno sam se nekoliko puta onesvijestila. Pao mi je mrak na oči i zbogom. A po cesti sam bila opasnost i za sebe i za druge. Svaki čas bih se spotaknula preko kotača od kolica ili nečega na cesti."
Karmen: "Ah, ja sam već zaboravila kako je to ne spavati jer su ti djeca mala i noću se bude. To kad se noću probude je još dobro jer bar znaš gdje su. Ja sad ne spavam jer ovog mojeg klipana nema čitave noći pa zaspim tek kad se vrati doma oko pet ujutro"