Kad smo pripremali stvari za dolazak naše bebe, puno smo pažnje posvetili krevetiću. Kupili smo jedan lijepi bijeli, pazili da se stranice daju spuštati i da je podnica prilagodljive visine - malo viša se koristi dok je beba još mala, a malo niža kad je dijete već malo veće. Kupili smo i novi madrac s kvalitetnim punjenjem, a posebnu pažnju posvetili smo posteljini. Kupili smo nekoliko kompleta u raznim bojama, sve od čistog pamuka i s pripadajućim ogradicama kojima se obloži unutrašnjost krevetića kako se beba ne bi udarila dok se okreće. Uz sve to, kupili smo i mobil - igračku koja se objesi iznad krevetića i koja zabavlja bebu prije nego utone u san.
Jako su izbirljivi
Sve to bilo je spremno nekoliko tjedana prije nego se Filip rodio. No kako smo poslije ustanovili, s krevetićem smo komotno mogli pričekati jer maleni u njemu - ne spava.
Istina, prvih par noći nakon što smo došli iz bolnice znao je provesti po par sati u svojem krevetiću, no to je ubrzo prestalo. Naime, bebe stare nekoliko dana spavaju jako puno ali to se brzo mijenja i maleni postaju jako izbirljivi oko toga gdje će spavati. U početku smo to pokušali organizirati tako da mališana oko 11 navečer dobro nahranimo i stavimo u krevetić pa i mi sami legnemo u veliki krevet pokraj i pokušamo malo odspavati. Oko dva-tri sata poslije maleni bi se probudio i počeo meškoljiti.
Isprva sam skakala iz kreveta na svaki zvuk, no kasnije sam naučila da bebe tijekom spavanja proizvode puno zvukova i da oni svi ne znače nužno da će se beba probuditi. No kad bi se to meškoljenje i uzdisanje pretvorilo u plač, uzela bi Filipa i polegla ga pored sebe u veliki krevet. Tad bi uslijedila nova runda dojenja, a nakon toga i nova runda spavanja i to bi se ponavljalo sve do jutra.
Tih prvih dana mogli smo se sasvim solidno naspavati - u nekoliko rata doduše, ali ipak je to bilo kakvo-takvo spavanje.
Poteškoće s dojenjem
Ali onda su stigle poteškoće s dojenjem, a s time i spavanjem. Kako mi je dojenje zbog ragada - rana na bradavicama postalo vrlo bolno, morala sam češće mijenjati stranu na kojoj dojim. Osim toga, maleni je uz mene lakše i brže zaspao što je i meni dalo više vremena za odmor. Zbog svega toga krevetić je ubrzo izbačen iz upotrebe i beba se preselila u naš veliki krevet. Spavanja skoro više da i nije bilo jer mi je svaki podoj bio nevjerojatno bolan, a maleni je bio nervozan jer se nije uspijevao najesti kako spada.
Mali predah stigao bi tek kad bismo Filipa nahranili bočicom. Tad bi odspavao i po tri sata u komadu - što se nikad ne bi događalo samo s dojenjem.
Nekoliko tjedana nakon dolaska iz bolnice spavanje je za mene postalo samo lijepa uspomena. Zbog bolnih podoja nisam mogla ni oka sklopiti pa smo se Filip i ja preselili u dnevnu sobu gdje bih ja po čitave noći gledala televiziju pokušavajući odagnati misli od boli koju mi je pričinjalo dojenje. Kad bi mali zaspao, pokušavala sam pomoću izdajalice izdojiti nešto mlijeka. Korištenje izdajalice bilo je nešto manje bolno pa sam se nadala da ću tako svojim bradavicama dati dovoljno vremena da se oporave. No to se nije događalo. Štoviše, stigla je visoka temperatura i mastitis i dojenje je od neugodne aktivnosti postalo pravi pakao. Maleni i ja smo se u međuvremenu posve udomaćili u dnevnom boravku, a pažljivo pripremljen krevetić postao je skladište za neispeglanu robicu i razne deke i pokrivače.
Krenulo je na bolje
Kad su problemi s dojenjem počeli prolaziti, maleni se već bio navikao na spavanje u mom zagrljaju. Zapravo, i meni je tako na neki način bilo lakše jer kad se tijekom spavanja malo promeškolji, samo ga privinem uz sebe i on se smiri i spava dalje. Kad je sam u krevetiću meškoljenje najčešće znači i buđenje. Naime, tako male bebe, iako spavaju puno, spavaju tzv. aktivnim snom i najveći dio njihova spavanja otpada na REM-fazu tijekom koje puno sanjaju i trzaju se. Na kraju svake REM-faze, beba će se najvjerojatnije probuditi i ako je mama u blizini da ju malu ušuška, ponovno će zaspati. Ako mame nema, vjerojatno slijedi buđenje.
Dobra je vijest da kako beba raste i sazrijeva, sazrijevaju i njezini obrasci spavanja pa će tako s vremenom u REM-fazi provoditi sve manje vremena, a sve duže spavati čvrstim i mirnim snom. Mama i tata samo moraju nekako preživjeti do tog trenutka.
- Kako ste spavali? - pita me sestra svakog dana.
- Odlično! Evo skoro tri sata u komadu!
- Vidiš kako se stvari mijenjaju. Samo tri sata spavanja uvijek je bila loša vijest, a sad se zbog toga veseliš.
Da, tri sata spavanja u komadu sad su ravni dobitku na lotu. Ali preživi se nekako. Naučiš ukrasti pet minuta ovdje, deset minuta ondje i nekako se nakupi par sati tijekom dana.
U početku sam radila grešku da sam u vrijeme dok mali spava pokušavala ponovno uhvatiti konce svog života: pospremiti stan, pročitati nešto, oprati kosu. Sad to više ne radim. Koga briga i za prašinu i za neopranu kosu. Sad kad mali spava - spavam i ja. I nije mi nikakav problem zaspati isti tren kad dotaknem jastuk.
Kad odraste, to će mi nedostajati
Akumuliralo se umora tijekom ovih tjedana i mogu zaspati bilo kad i bilo gdje. Odnosno, mogla bih kad bi mi se pružila prilika. I spavanje (drijemanje, zapravo) s bebom u zagrljaju postalo mi je posve normalo. Sjećam se kad je moja sestra tek rodila, isto je tako spavala sa svojim sinom. Pitala sam ju tad kako se ne boji da će ga zdrobiti u snu, na što me ona samo začuđeno pogledala. Sad razumijem da te opasnosti zapravo nema jer to nije pravo, duboko spavanje. Uostalom, navikneš se na to malo tjelešce uz sebe.
A i pomisao da će to sve skupa trajati zapravo jako kratko i da će brzo doći vrijeme kad se klinac više neće htjeti ni grliti ni maziti, olakšava čitavu priču. Pa neka se navikao spavati sa mnom! Kad odraste, to će mi faliti. Uostalo, što bih pametnije i korisnije mogla raditi nego stisnuti se pod dekicom sa svojom bebom. A za pravo, duboko spavanje bit će vremena i poslije. Nadam se.