Djeca iz knjiga ne postoje Ni u jednoj knjizi ne piše koliko točno bebi treba sna ili hrane...

Silvija Novak

Rođena sam i živim u Zagrebu i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. Moj medij oduvijek su riječi: još od školskih zadaćnica, pr...

Više >

Djeca i ta iskustva opisana u knjigama zapravo ne postoje. Kod svakoga je drugačije i svatko ima razne probleme. To je normalno i tako je kod svih.

 

Prije nekoliko dana u posjet su nam došli dragi prijatelji koji i sami već imaju dvoje djece: sedmogodišnjeg sina i dvogodišnju kćer. Dok smo još razmatrali mogućnost da i sami postanemo roditelji, uvijek smo njih nekako gledali kao uzor jer kod njih je sve uvijek štimalo: nikad nismo čuli da su imali problema s uspavljivanjem klinaca, hranjenjem, čuvanjem, ispadima bijesa. Sjećam se kako sam jednom s divljenjem promatrala njihovog tad četverogodišnjeg sinčića kako si sam zavezuje tenisice ili natače čašu vode s relativno malo prolivenog sadržaja.

- Super su im djeca jer su oni super roditelji. I mi ćemo tako, jel da?

- Naravno!

Kad se rodio naš Filip, ti su nam frendovi došli u posjet. Razgovarali smo o svemu i svačemu, izmjenjivali iskustva. Zapravo, htjeli smo da nam potvrde da i mi radimo sve kako treba. No, postoji li uopće to 'kako treba'?

- Kad su vaši klinci počeli spavati čitavu noć? - pitali smo ih.

- Kako to misliš: 'čitavu noć'?

- Pa ono – zaspu navečer i probude se ujutro.

- Ahaha, pa to se ne događa ni sada! Mi po cijelu noć imamo šou po kući. Na početku klinci zaspu u svojoj sobi, a mi u našoj, onda oko 2 jedan od njih dođe k nama i izgura nas iz kreveta. Onda oko 4 ja odem spavati u dnevnu sobu, onda dođe ovaj drugi pa se ja preselim u dječju sobu. I tako. Čitave noći se selimo, tako da ja ujutro ne znam ni tko sam ni gdje sam.

- Ma dajte? Mi smo mislili da vi s tim niste imali problema. A i u knjigama piše da bi djeca već s oko tri mjeseca trebala imati uhodani obrazac spavanja...

- Gle, ta djeca i ta iskustva opisana u knjigama zapravo ne postoje. Kod svakoga je drugačije i svatko ima ovakve probleme. To je normalno i tako je kod svih. Što god da vam se događa – u redu je.

I to je zapravo to. Nije da oni nemaju problema, nego znaju da je takvo stanje normalno i ne žale se i ne prave dramu oko toga. A zato što su oni tako opušteni, takvi su i njihovi klinci. S vremenom smo shvatili da je više-manje tako i kod ostalih prijatelja i poznanika koji imaju klince, da nema pravila i da je sve što ti se čini čudno - zapravo normalno.

Evo što su mi sve ispričali:

 

Spavanje

Iva i Mihael: 'Naš Karlo nije skoro do druge godine noću spavao dulje od dva-tri sata u komadu. To je isprva bilo grozno, a onda smo se nekako podijelili da jedno od nas dežura jednu noć, a drugo drugu pa smo preživjeli. Ni popodne baš nije bilo spavanja, jedino tijekom šetnje u kolicima. Ali Karlo je takvo dijete i spava toliko koliko mu treba.'

Sanja i Marko: 'Vito se skoro čitavu prvu godinu nije mogao uspavati nikako drugačije nego na sisi. Sve smo pokušali, ali jedino uz dojenje je bilo i spavanja. Svi su nam govorili da je to velika greška i da ga svakako od toga trebamo odviknuti. Kad je počeo jesti kašice i rjeđe dojiti, to se samo od sebe riješilo.'

Mare i Toni: 'Mi smo našoj Uni kupili kolijevku u kojoj nije spavala skoro ni jednu noć. U toj prvoj fazi stalno je spavala s nama u krevetu. Znamo da se to ne preporučuje, ali nama je tako odgovaralo. Kolijevku je ubrzo prerasla pa smo je maknuli i kupili krevetić.'

Foto: iStock U knjigama piše da bi djeca već s oko tri mjeseca trebala imati uhodani obrazac spavanja...

Hranjenje i probava

Sanja i Marko: 'Svašta smo čuli o grčevima: da mama koja doji ne smije jesti zeleno povrće, da ne smije jesti začinjeno, da se bebi trebaju davati nekakve probiotske kapi, da se bebi ni u ludilu ne smije davati adaptirano mlijeko i slično. Sva smo ta uputstva slijedili, a Vito je u jednoj fazi svejedno imao grčeve. Bilo je strašno i plakao je dan i noć, no nakon nekog vremena iznenada je prestalo. Nisam uopće mijenjala prehranu, niti išta novo pokušavala, a grčevi su jednostavno prestali.'

Mare i Toni: 'Od svih stvari vezanih za hranjenje, nama je najveći problem predstavljalo podrigivanje. Što god pokušali, nije funkcioniralo. Unu smo nosili preko ramena, stavljali je na trbušćić, satima tapšali po leđima – ništa. To je znalo trajati i trajati. Nismo nikad čuli da je netko imao takve probleme jer bebe obično podrignu već par minuta nakon jela i mir.'

Monika i Luka: 'Praktički od samog rođenja, naš Ivan puni pelene na najčudniji mogući način. Ispočetka je kakao i po 10-15 puta dnevno, a kad je navršio dva mjeseca to je iznenada prestalo i prorijedilo se na jednom u tri dana. Jednom stolice nije bilo čak pet dana pa sam zabrinuto zvala doktoricu, no već par sati nakon toga stvar se riješila. Neobično je to što Ivana čitavo vrijeme isto hranimo, a probava mu svejedno tako varira. To je valjda isto dio odrastanja.'

 

Plakanje i gugutanje

Tina i Filip: 'Naše dvije kćeri - dva različita svijeta. Kao da si nisu uopće u rodu. Starija Hana je u životu valjda zaplakala 10 puta, a mlađa Lana nije se prestajala derati čitave noći. Čuli smo već za takve razlike između starijeg i mlađeg djeteta, ali ove naše dvije kao da su iz dva potpuno različita svijeta.'

Iva i Mihael: 'Karlo je plakao zbog svega: kad bi bio pospan, kad bi bio gladan, kad ga nešto boli, kad mu je dosadno. Ali, kad je imao oko 5 mjeseci, počeli smo ga ostavljati kod moje mame na čuvanju. Strašno smo se iznenadili kad nam je rekla da mali s njom nije pustio ni glasa. Kad smo došli po njega, opet je plakao. Nismo znali što radimo krivo, ali onda nam je Mihaelova mama rekla da je i on bio takav kao mali i da je to samo od sebe prestalo kad je imao oko 6-7 mjeseci. Ne znam o čemu se radi. Kao da klinci isprobavaju do kud mogu ići.'

Sanja i Marko: 'Kad se Vito rodio, iznenadili smo se koliko različitih zvukova mala beba proizvodi dok spava. Znao je u snu malo zaplakati, stenjati, kašljati, meškoljiti se, svašta. I mislili smo da je to tako sa svakim djetetom. No kad se rodila Lucija, tako je tiho spavala da smo mi po čitave noći znali stajati iz krevetić i slušati diše li to dijete uopće.'

 

Karakter

Tina i Filip: 'Naše dvije curice kao da si nisu u rodu, osim što su fizički slične. Hana je bila nasmijana i zadovoljna beba, a Lana je uvijek nešto cendrala. Hana je već s oko tri mjeseca počela gugutati, a Lana je i već kao puno starija uvijek samo plakala kad joj nešto ne bi bilo po volji. Kao bebe su bile posve različite, a i sad su dva posve različita karaktera bez obzira na to što ih tretiramo potpuno jednako.'

Sanja i Marko: 'Vito je uvijek bio nekako samostalan. Još kao beba, znao bi se zaigrati sam sa sobom, sa svojim ručicama, gledati kroz prozor, nešto razmišljati. A Luciju je uvijek trebalo zabavljati i glasno bi protestirala kad bi ostala sama u sobi. Uvijek netko mora biti s njom i baviti se s njom.'

Iva i Mihael: 'Prvi put sam se u miru otuširala kad je Karlu bilo oko godinu dana. Prije toga bi ga tata morao držati u kupaonici i tako su njih dvojica stajali i čekali da završim. U protivnom bi se Karlo toliko derao i plakao da to ne bi bilo za izdržati. Kasnije je malo popustio, no i danas je strahovito vezan uz mene i teško podnosi razdvajanje.'

 

Sve priče koje smo čuli, potpuno su različite - baš kao i sami klinci. Jedna od najutješnijih stvari koje smo čuli bila je da je sve čudno što nam se događa, zapravo normalno. Knjige o djeci i dalje čitamo, no uzimamo ih s malo više rezerve, jer koliko točno bebi sna ili hrane treba, ne piše ni u jednoj knjizi.

 

Facebook komentari