Nova mama Nigdje nema žešće konkurencije: Natjecanje mama kreće već u rodilištu

Silvija Novak

Rođena sam i živim u Zagrebu i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. Moj medij oduvijek su riječi: još od školskih zadaćnica, pr...

Više >

Malo je situacija u životu koje čovjeka natjeraju na toliko preispitivanja i dvojbi kao roditeljstvo. Svom djetetu želiš najbolje pa je onda razumljivo zašto se mnogi počnu pitati je li najbolje što mogu pružiti dovoljno dobro za njihovo maleno.

 

A tu su onda i druge mame. Mislim da nigdje nema žešće konkurencije nego u društvu novopečenih mama. Čak i ako si to ne želimo priznati, uvijek ćemo krajičkom oka promatrati kako druga mama hrani svoju bebu, ima li i druga mama ispeglan veš, koliko je drugoj mami trebalo da smršavi.

Ma da, da, da... Ne trebamo se ni s kime uspoređivati, svaka od nas je svojoj bebi najbolja mama, radimo najbolje što možemo... Sve mi to znamo. Pa ipak se uspoređujemo. I to počinje odmah u rodilištu.

Kod sam ja rodila, sa mnom su u sobi bile još dvije žene. Jednoj je, kao i meni, to bilo prvo dijete, a drugoj - treće. Kad smo nas dvije prvorotkinje malo došle k sebi od tog uragana što je zapravo porod, osvijestile smo činjenicu da je s nama u sobi žena koja je to prošla tri puta. Dakle - tri puta, od čega je dva puta znala što ju čeka i svejedno se upustila u sve to.

 

Nismo se mogle načuditi

- Vi... vi... vi ste tri puta rodili? - pitala je mamu-zmaja moja supatnica s kreveta preko puta. Valjda je sve preostale zalihe energije utrošila na to pitanje.

- Pa da. Ma zaboraviš sve to nakon nekog vremena - odgovorila je mama-zmaj, ustala iz kreveta, popravila spavaćicu i krenula si natočiti čašu vode.

- Hoćete da i vama natočim kad sam već na nogama - pitala je nas dvije koje smo ležale kao dva nepokretna tuljana.

- Molim vas, natočite i nama. Jer jedina druga opcija je da jednostavno umremo od žeđi!

Kad se vratiš kući iz bolnice, uglavnom nastaviš ležati. Barem je kod mene bio takav slučaj. Mali sisavac se prikopča na tebe i tako visi po cijele dane, a ti malo gledaš televiziju, malo čitaš knjigu, a malo visiš po fejsu i gledaš što ima u raznim grupama potpore za nove mame.

 

Da ne povjeruješ

I ležim ja tako potpuno nepokretna i s nikakvom namjerom da se ikad više pokrenem, skrolam po fejsu i čitam komentare novih mama, kad iznenada iskrsne pitanje jedne od njih koja je nedavno rodila. Nju zanima kad se najranije može početi vježbati jer ona je, eto, rodila prije pet dana pa bi se čim prije ponovno aktivirala i bacila na vraćanje forme.

Molim??? Ugasila sam mobitel i zaspala. Umorilo me čitati da ima tako ambicioznih ljudi.

Fejs je i kasnije znao biti izvorom mojih frustracija. Jedna takva super-mama se, čim joj je beba malo stasala, a to je bilo otprilike kad je imala tri ili četiri mjeseca, s radošću vratila svojem hobiju, a to je izrađivanje nakita. Veselo je objavljivala na fejsu slike svojih novih uradaka, objašnjavajući pritom kako ju to opušta nakon što djecu spremi u krevet. Da - djecu! Jer ima i većeg sina koji već ide u školu. Ona, dakle, ima dvoje djece, jedno od kojih je beba i stigne se iz gušta baviti izradom nakita.

Mojem Filipu je već sedam mjeseci, jedino mi je dijete i ni izbliza još nisam tako sve posložila da bih stigla obaviti i posve uobičajene stvari, a kamoli se još posvetiti hobiju. Pa kakava sam ja to mama? Ni 'o' od organizacije!

 

I u mom vrtu 'kukolj'...

Ni priča vlastite sestre me baš ne tješi. Ona je, naime, odlučila upisati faks kad joj je sin bio mali, završila ga je u roku i još nastavila dalje sa školovanjem - sve to uz malog klinca i posao. Sjećam se kako sam joj se žalila dok sam još studirala da mi pripreme za početak učenja jako dugo traju jer se ne mogu skoncentrirati dok mi soba nije pospremljena, dok sam gladna, ali opet ne i previše sita jer mi se tad spava, dok ne prošetam i ne obavim dva-tri telefonska poziva. Ona mi je tad rekla rečenicu koja mi je štošta objasnila:

- Ma gle, ti se toliko pripremaš za učenje jer si to možeš priuštiti, a da imaš malog klinca, počela bi čitati i pamtiti stvari iste sekunde kad bi on zaspao.

Valjda je sve stvar organizacije. A to se da uvježbati. Tako se barem tješim.

 

Mora da se šali

Neki dan na plaži vidjela sam divan primjer besprijekorne organizacije. Mama s dvoje male djece, dječak od tri godine i mala beba - ona jednom rukom drži bebu u naručju, a drugom pomaže sinu slagati kamenčiće jedan na drugi. Kad su klinci ogladnjeli, starijem je na ručniku na brzinu i sve s jednom rukom jer joj je druga bila zauzeta držanjem bebe, složila mali piknik - kruh, salama, rajčica, čak i šarene salvete. Za bebu je iz savršeno organizirane torbe izvadila termos-posudu s kod kuće pripremljenom kašicom.

- Joj gdje ste kupili tu termos-posudu? Baš je zgodna - pitala sam mamu lavicu.

- Imate u 'tom i tom' dućanu. Imam još jednu ali ne drži toplinu toliko dugo.

- Baš je lijepa. A što mali jede?

- Krumpir, tikvice i mrkvu. To je naše domaće, ja uzgajam.

'Uh, molim te, opali me još i letvom po glavi', pomislila sam.

 

Ma daj, pa to je nemoguće...

No, mama koja me najviše izbacuje iz takta je jedna koju redovito srećem kod pedijatra. Ulazi tako ona u čekaonicu, sva divna i mršava, besprijekorno dotjerana, frizura, nokti, crveni ruž na usnama i gura kolica koja bojom i stilom savršeno pristaju uz njenu odjeću, naravno. Otvara torbu iz koje vadi pažljivo složenu podlogu za prematanje, flašicu s vodom i - taj prizor me dotukao - dvije uredno ispeglane pamučne pelene.

'Ona i pegla', pomislim si ja.

Pozdravila me i zacvrkutala:

- Kako ste? Jeste počeli malo bolje spavati?

- Pa tako, uhvatim koji sat sna - kažem ja.

- Moj stariji sin se budio sve do druge godine tako da se i ne nadam da ću s ovim prije početi spavati. No spavamo ipak malo bolje sad kad sam se vratila na posao.

'Ona se već vratila na posao? I ima još jednog klinca? I uz sve to ovako izgleda i još stigne peglati? Pa ja sam totalni promašaj!', mislila sam si uz kiseli smiješak.

Nakon tog susreta odlučila sam da tako više ne ide. Sljedeće sam jutro oprala kosu, sredila nokte, obukla sebe i malog u pasent odjeću i obavijestila Krešu da ja i mali sad idemo u grad i ne vraćamo se dok ne sretnemo bar pol bivšeg razreda.

I stvarno, sreća nas je pomazila jer sam u gradu doista srela jednu prijateljicu. Nismo se dugo vidjele pa smo se srdačno pozdravile i zapričale.

- Joj super izgledaš - rekla je ona. - Već si vratila i liniju i sve. Izgleda da ti odgovara majčinstvo, ha?

- Pa... da - odgovorila sam.

- Joj, ja sam nakon rođenja mog Marka izgledala i osjećala se kao da me pregazio tenk. Stalno sam bila u nekim trenirkama, a kuća mi je izgledala kao da je pala bomba i ništa nisam stizala napraviti. Ti to, čini se, hendlaš, bez pol frke!

- Pa... da - opet sam odgovorila i pomislila 'Ajde sad, molim te, budi dobra pa obavijesti sve koje znaš da si me srela i da si to sve pomislila.'

Nakon što smo se razišle još sam malo ponosno prošetala gradom i vratila se kući gdje je, kao i obično, vladao kaos. Ali nema veze. To nitko ne vidi. Isto kao što ni ja ne vidim što se zapravo događa u kućama svih onih drugih mama.

Facebook komentari