Nova mama Porod [drugi dio]: 'Ovo će biti naporno, dugotrajno i bolno!'

Silvija Novak

Rođena sam i živim u Zagrebu i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu. Moj medij oduvijek su riječi: još od školskih zadaćnica, pr...

Više >

Napokon je došao i taj dan. Nakon sati provedenih u bolnici, našoj je Silviji na putu kući pukao vodenjak pa je umjesto ona Kreši, Krešo došao po nju i vratio je u bolnicu. Nekoliko sati kasnije dogodilo se čudo rađanja života, a evo kako ga je proživjela naša Nova mama...

Ako ste ga propustili, prvi nastavak ove Silvijine možete pročitati ovdje!


 

 

Kad sam došla u bolnicu bilo je oko pet popodne. Čitav sam taj dan zapravo provela u bolnici na kojekakvim pretragama i kontrolama i kad sam napokon krenula doma, nakon višesatnog boravka u raznim čekaonicama, na pola puta do kuće pukao mi je vodenjak. Opa! Krećemo! Ništa, natrag u bolnicu.

Čim sam stigla uzeli su me u postupak:

- Evo, uđite ovdje. Dajte mi vaše papire. Kad ste rođeni? Kad je bila zadnja menstruacija? U redu. Dajte ruku da vam izmjerim tlak. Ok. Sad lezite malo na onaj krevet. Napravit ćemo vam CTG. Poslije će doći doktor pa će vam napraviti ultrazvuk. Inače se osjećate dobro? Super - cvrkutala je vrlo simpatična i vrlo mlada medicinska sestra.

Uskoro je došao i liječnik. Bio je pomalo namrgođen.

- Hm, vode nema, a niste nimalo otvoreni. Uz to i krvarite - mrmljao je zureći u ekran.

- Je li to opasno? Mislim, događaju li se takve stvari? - pitala sam ga.

- Događa se, događa. Sve se događa. Ali mogli biste tu biti jako dugo.

To je nešto što niti jedna trudnica ne želi čuti - 'Znate, porod će vam trajati jako dugo!' Krasno.

Simpatična cvrkutava sestra pitala ga je hoće li me pripremiti za porod.

 

Počinje cirkus

- Ma pustite sve to. Odmah ju smjestite u rađaonicu - rekao je doktor.

Presvukla sam se u spavaćicu i onako trapavo, noseći u rukama torbu, kaput, tenisice i sve ostalo, izašla iz ordinacije.

- Ej, što su ti rekli? - pred vratima me čekao Krešo.

- Pa idem odmah u rađaonicu. Počinje cirkus - pokušala sam se našaliti i istovremeno samu sebe malo utješiti.

- Da idem s tobom?

- Rekli su mi da bi to moglo jako dugo trajati. Nemam pojma. Možda je bolje da odeš kući pa ću te nazvati kasnije.

Smjestili su me u rađaonicu, spojili na CTG i pokrili plahtom.

'Ovdje će se sve to dogoditi, ovdje ću prvi put vidjeti svoje dijete', sve mi se činilo tako nestvarnim.

Uskoro je došla sestra Irina. Ljubazno mi se predstavila i rekla mi da će biti ovdje sa mnom čitavo vrijeme, neka ništa ne brinem i pokušam se opustiti. Pogledala je CTG:

- Oho, imali ste trud!

- Ma da?

- Niste ga osjetili?

- Ne!

- Da, bio je jedan mali.

- Pa jel se to događa ponekad? Mislim, da netko ne osjeća trudove? Znate, da ne boli? - pitala sam.

- Ha, ako ste jako, jako sretni! - nasmijala se sestra Irina - Ali ja još nisam srela takav slučaj. A radim već 20 godina - i potopila mi sve nade.

 

Sada čekamo

- Vi se lijepo opustite, ako bilo što trebate zovite. Sad zapravo samo čekamo.

Pogledala sam sat na zidu. Bilo je pola osam navečer. Pokušala sam se opustiti onako kako su nam na trudničkom tečaju govorili da treba. Sad dok se još može. Probala sam se što udobnije smjestiti i sklopila sam oči. Činilo mi se da je prošlo pola sata, možda i više. Opet sam pogledala na sat. Bilo je 20 do osam.

- Hm, ovo će stvarno trajati vječno. Al' zasad bar ne boli.

U susjednom boksu čulo se komešanje, pa nekoliko glasova. Onda ubrzano disanje. Pa opet glasovi. Sve češći i uznemireniji, a onda prodorni vrisak - trenutak tišine - pa mali uplašeni dječji plač. Jedna beba se rodila. Tijekom te večeri takav se igrokaz života dogodio još nekoliko puta.

Oko 8 su došle dvije sestre promijeniti mi posteljinu. Jedna je rekla drugoj:

- Plodna voda joj je otišla, a otvorena nije niti malo.

 

- Uf - rekla je druga. Primijetila sam kako su se pogledale. Bolje da nisam vidjela taj pogled koji je govorio: Bit će ovo naporno, dugotrajno i bolno.

 

Oko 9 je došao Krešo. Neizmjerno sam mu se razveselila.

- Nisam mogao biti doma, a nisam znao što da radim pa sam došao.

- Super da jesi. Ja se tu zapravo dosađujem, a nije još nikakva frka.

Sljedećih par sati prošlo je u razgovoru, zafrkanciji. Tražili smo po internetu podatke o svim lijekovima i sredstvima koje su mi dali.

- Taj drip za pospješivanje trudova, to ti je zapravo hormon oksitocin. Ludi neki hormon, zaslužan za trudove, proizvodnju mlijeka, ali i pojačano povjerenje među ljudima. Zato ga i zovu hormon ljubavi.

 

Trudovi više nisu šala

Kad je sljedeći put došla sestra Irina, podsjetila sam ju da nikako ne zaboravi epiduralnu. Već sam prije bila odlučila da ću je uzeti i sad je trebalo potpisati pristanak. Sestra mi je izvadila malo krvi i dala papire koje sam trebala pročitati i potpisati.

Sati su tekli i već je bilo oko ponoći. Trudovi više nisu bili šala. Svako toliko dolazili bi liječnici provjeriti kakvo je stanje i je li se što promijenilo. Kako sam trenutno bila jedina trudnica u rodilištu, došli bi svi dežurni liječnici, njih troje, malo gledali, nešto se dogovarali pa opet odlazili. Jedini koji su stalno bili uz mene su bili Krešo i sestra Irina.

Sljedeći put kad sam vidjela doktore, donijeli su mi prilično uznemirujuću vijest. Kako plodne vode odavno više nije bilo, a i zbog krvarenja, bilo je jako važno bez prekida CTG-om motriti bebu. No tijekom davanja epiduralne, CTG bi na neko vrijeme trebalo otkopčati čime bi beba ostala bez nadzora što je prilično riskantno. Pa su zato odlučili ne dati mi epiduralnu. Osim toga, povećat će mi dozu dripa.

- Opa! Znači idemo na full monty. Rađanje u svoj svojoj raskoši - Krešo i ja smo se pokušali našaliti, ali nije nam baš bilo smiješno. Pogotovo meni.

Zadnji sati bili su sve samo ne smiješni. Ta bol... Da, to je definitivno najgora bol na svijetu. Oko 2 sam pitala sestru Irinu kakva je njezina procjena, kad bi sve moglo biti gotovo.

- Teško je reći. Ali ako bude sve školski, mogli biste roditi oko 5 ujutro.

Opet ta bol. Sve češća i jača. Sa sve kraćim prekidima. Onda bez prekida. No ne radi se samo o tome da ti tu nevjerojatnu bol moraš izdržati i nekako preživjeti, nego čitavo vrijeme moraš aktivno sudjelovati.

 

Moja jedina nada i spas

- Diši, diši... E sad tiskaj! Ne tako! Diši, diši... Ajmo sad opet!

Postalo je doista neizdrživo. U 3:45 sestra Irina mi je rekla:

- Izdrži još malo, draga. Do 4 smo gotovi.

'Još 15 minuta! Još 15 minuta! Hoću li preživjeti?'

- Ajmo sad, draga! To je to! - rekla mi je draga moja Irina, moja jedina nada i spas.

U 3:52 sve je iznenada prestalo, a sestra je u rukama držala malo ljubičasto, zgužvano stvorenjce. Grčilo se, izvijalo ručice i nožice, borilo da dođe do zraka i na kraju pustilo prodoran krik.

- Zdravo mama i tata, evo me! - rekla je Irina i na prsa mi stavila našu malu tek rođenu bebu.

Maleni je otvorio oči, ručicama se grčevito primio za moju spavaćicu i potražio dojku...

Facebook komentari