Bila sam nekoliko mjeseci trudna kad mi je stigao e-mail od dragog prijatelja iz srednje škole. U njemu je pisalo: 'Bliži nam se dvadeseta godišnjica mature pa organiziramo druženje. S obzirom da je ovako lijepa okrugla godišnjica, bilo bi super da se nađemo. Prošetat ćemo do stare škole i otići na večeru. Javite kad vam paše…'
Dvadeseta godišnjica mature? Mislila sam da sam krivo pročitala. Dvadeseta? Pa svi koji idu na dvadesetu godišnjice mature su nekakve gospođe i gospoda u ozbiljnim godinama, a vidi mene! Još uvijek nemam pojma gdje sam. Zar je stvarno prošlo dvadeset godina od srednje škole? Za ne povjerovati!
Kad je došao dogovoreni dan, našli smo se u blizini škole. Bilo je divno vidjeti sve te ljude nakon toliko godina. S nekima sam češće u kontaktu, ali neke doista nisam vidjela već dvadeset godina. I nisu se puno promijenili. Kao da naša generacija sporije stari. Ili mi se to samo tako čini.
Prošetali smo po staroj školi, podsjetili se profesora, događaja, stresova, zafrkancija… Slikali se i krenuli na večeru u obližnji restoran. Ma vidi nas! Tako odrasli, a opet tako isti.
Tad se poveo razgovor o poslu, obitelji, djeci…
- Ja imam dva sina. Jedan je u petom razredu, a drugi će sljedeće godine u školu.
- Ja imam curu i dečka, 3 i 6 godina. I mi ćemo nagodinu u školu.
- Ja ih imam troje! Curicu i dva dečka, moji su isto već veliki!
- A ti, Silvija?
- A ja imam jedno dijete - odgovorila sam.
- Ma daj? Pa nisam ni znala da si rodila! - iznenadila se jedna prijateljica.
- Pa i nisam. Beba mi je još u trbuhu!
Svi su me krenuli grliti i čestitati mi. I to baš onako iskreno, jer su svi odreda znali što to znači čekati prvo dijete.
- Pa bilo ti je i krajnje vrijeme! - našalila se jedna kolegica.
- Je, uskočila sam u zadnji vlak - odgovorila sam joj iako to zapravo i nije baš točno. Žene doista rađaju sve kasnije i tome se više nitko ne čudi. Nitko, ali baš nitko - niti u ambulanti, niti u bolnici, niti na poslu, ni bilo gdje - nije se čudio što ću po prvi puta postati majka tek u 38. godini.
- Joj, sad ti slijedi najljepše razdoblje u životu. Uživaj koliko god možeš! - rekle su mi uglas prijateljice. A onda su krenule dijeliti svoja iskustva: sva iz prve ruke, sve iskrena i, zanimljivo, sva različita.
O PORODU
Sanja: 'A gle, porod boli, to će ti svatko reći. Boli užasno, ali nekako ipak prođe. Meni je zapravo bilo najgore to što kad jednom krenu trudovi, nema odgađanja. Nije to kao ispit kojeg možeš odgoditi jer si se prepao. Kad krene, krenulo je. Zastrašujuć osjećaj.'
Mirta: 'E, ja sam mislila da ću umrijeti na porodu. Mislim stvarno to ne razumijem: Ljudima transplantiraju organe, liječe se i najteže bolesti, a žene se i dalje moraju tako teliti na porodu. Užas! Nije mi poslije više palo na pamet rađati.'
Tina: 'Iz mene su samo izletjeli, sva tri puta. Ono, dođeš tamo, malo čekaš, a kad trudovi budu već jako blizu, to ti ide brzo. Babice su mi bile divne. One zapravo obave većinu posla.'
O EPIDURALNOJ
Sanja: 'Meni je epiduralna spasila život. Ali moraš im prije reći da ju želiš. Prije epiduralne moraš potpisati neku suglasnost koja djeluje malo zastrašujuće, ali to je zapravo sve rutinski.'
Maša: 'Ja nisam imala epiduralnu jer ju nisam zatražila na vrijeme. I dok sam ja tamo vikala i zapomagala, druge rodilje koje su dobile epiduralnu su me samo blijedo gledale. Kao: 'Što se ti toliko dereš?''
Helena: 'I meni su dali epiduralnu, ali je došlo do nekih komplikacija. Tu iglu, cjevčicu, što li već, nisu poslije mogli izvaditi. Nitko nije znao što da radi pa sam drugi dan nakon poroda završila na operaciji. Grozno iskustvo! I dan danas imam bolove u leđima od toga.'
O BOLNICI
Mirta: 'U mojoj bolnici su inzistirali na prirodnom porodu, iako ja mislim da sam bila zrela za carski. Na kraju se beba od muke jadna pokakala i sve se zakompliciralo. Ma užas.'
Sandra: 'Čim sam došla u bolnicu rekli su mi da ću roditi u roku od 11 sati, pa kako god. Uglavnom, bilo mi je super i jako utješno što su mi odmah na početku rekli da me neće pustiti da se mučim unedogled, nego da će sve biti gotovo u određenom roku. Raspitaj se kako je u kojoj bolnici pa si odaberi onu koja ti najbolje paše.'
Tina: 'Ja sam u svojoj bolnici prije prvog poroda bila i na trudničkom tečaju na kojem su nas upoznali s cijelim postupkom, pokazali nam rađaonicu i sve objasnili. Kad sam došla roditi, točno sam znala gdje sam i što trebam raditi. Sve u svemu, divno iskustvo.'
Kristina: 'U mojoj bolnici rodiljama omogućuju da naprave točan plan poroda pa sam ja sve pripremila unaprijed. Sve sam isplanirala: želim li epiduralnu ili ne, u kojoj pozi želim rađati, želim li da beba poslije odmah bude sa mnom u sobi ili ne. Međutim, sve je ispalo drugačije tako da smo od plana ubrzo odustali. Na kraju sam vikala doktorima i babicama neka naprave što god misle da treba i da ja zapravo nemam pojma što želim jer je meni to prvi porod, a oni porađaju žene svaki dan. Kad je bilo gotovo, jedva sam čekala doći u sobu i zaspala sam kao klada čim sam legla u krevet. Tako da ni od plana da beba odmah bude sa mnom na kraju nije bilo ništa.'
O ODNOSU PREMA BEBI
Ana: 'Porod je bolan, ali sve to zaboraviš kad vidiš bebu. A to malo stvorenje ne da zavoliš čim ga vidiš, nego ga zavoliš još dok je samo mala točkica na ultrazvuku, čim doznaš da je u tebi, odmah ga obožavaš. To ide automatski.'
Zrinka: 'Vidi, ne voliš bebu baš isti čas. Nemoj se uplašiti ako se dijete rodi i ti ni sama ne znaš što osjećaš. Ta ljubav se razvije s vremenom, tako da se ne uplašiš i da ne misliš da nešto nije u redu s tobom. To je sve prirodno i normalno i tako je kod svih.'
Gorana: 'Ja ih imam dvoje i volim ih različito. O tome nitko neće govoriti, to se ne smije priznati, ali tako je. Ne mogu reći da jednog volim više ili manje, ali različito. Kad sam rodila sina, emocije su se probudile odmah. No s kćerkom je bilo drugačije i nisam odmah imala taj osjećaj nego se probudio nakon nekog vremena. Naravno da ih oboje obožavam, ali to ide nekako na faze. Malo se s jednim osjećaš bliži, malo s drugim. Emocije su dosta komplicirana stvar.'
O TATI NA PORODU
Sandra: 'Moj muž je bio sa mnom na porodu i ne znam kako bih bez njega. Prvo me nasmijavao, onda tješio, pa mi nosio vodu, masirao leđa. Kad se mali rodio dali su mu da prereže pupčanu vrpcu, a ti trenuci poslije poroda koje smo proveli skupa su nešto najdivnije što mi se u životu dogodilo.'
Kristina: 'Ovaj moj je u rađaoni prvo prevrnuo neki stolić s instrumentima, a onda se posvađao s doktorom jer je mislio da mi ovaj ne posvećuje dovoljno pažnje. Na kraju sam se izderala i na njega i na doktora. Drugi dan sam se ispričavala inače divnom doktoru što sam mu opsovala sve po spisku, a on je rekao da se ne sekiram jer je njemu u opisu posla da ga dva-tri puta dnevno pošalju u rodno mjesto.'
Sve te priče bile su mi silno zanimljive, a i saznanje da su sva iskustva različita, ali ipak jednako vrijedna, nekako me tješilo. Kako god sve to izgledalo - u redu je. Ne postoji ispravan i pogrešan način da se donese dijete na svijet. Sve je dozvoljeno, a jedino što je važno da iz čitave priče moja beba i ja izađemo žive i zdrave.