Sreća. Razmišljate li ikad o sreći? Kakve je boje i kako miriše? Ima li zvuk i ton ili je poput povjetarca koji vas nježno miluje, onako tek da vam da do znanja da je tu? Je li sreća stanje ili je trenutak? I može li čovjek biti uvijek i trajno sretan?
Mislim da ni na jedno od ovih pitanja nema točnog, ali ni netočnog odgovora. Sreća je satkana baš od svega, od raznoraznih niti kojima teško možemo odrediti boju, dodir, okus i ton.
Sreća je onaj trenutak za koji poželimo da traje zauvijek. Da nas stalno drži ta iskričava radost i osjećaj koji teško možemo opisati pa govorimo kako smo jako sretni. Je li sreća ljubav? Ili zaljubljenost u trenutku? Zasigurno jest. Tada nam tijelo i duša plešu od sreće (za koju nas baš briga koliko će trajati, bitno da je sad tu). A s druge strane, srećom zovemo sve one dane u kojima smo zdravi, u kojima su nam svi naši na broju, u kojima se grlimo s onima koje volimo, u kojima smo siti i na suhom kad pada kiša, u kojima spavamo na svom jastuku jer mnogi tog jastuka nemaju. Pa opet zaključujemo kako smo baš sretni!
I što sad?
Prestaje li tu naša potraga za srećom? Ne. Jer srećom iz dana u dan definiramo nešto drugo i sretnima uvijek prozivamo neke druge ljude. Blago njemu, on je imao tu ludu sreću da se rodi u kući pored mora pa sad fino zarađuje od rentanja! Blago njoj, ona ništa u životu nije trebala učiniti, sve je naslijedila, i stan, i vikendicu u brdima, i dobro se udala, i sad lako vozi dobar auto i šeta skupe cipele! A tek on, on nije imao ništa osim puke sreće da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu, a gle ga sad, sad je gospodin čovjek, kakvu je samo kuću izgradio!
Ponekad je čista sreća malo vremena za sebe i šalica toplog i mirisnog čaja... Naravno, ako to znaš prepoznati. [Snimila: Sandra Rončević]
Pričamo priče o drugima, a da o njima često nemamo pojma. Pričamo o onome što vidimo ili o onome što smo čuli. Brbljamo i naklapamo. A ne znamo jesu li oni zaista sretni, i nije nas ni briga. Mi smo im nalijepili deklaraciju sreće onako kako je mi vidimo.
A ti neki po nama sretni svoju "sreću" ni ne vide i možda baš nama zavide na našoj sreći koju, s druge strane, mi ne vidimo? I tako se vrtimo u krug, čekajući neke nove sretne ljude, neke nove sretne trenutke i neki novi život u potrazi za srećom. A možda se sreća stvarno sastoji od izbjegnutih nesreća?
Može li se omeđiti?
Ljudi su od davnina u potrazi za srećom. Pisali su o njoj u tomovima knjiga i u znanstvenim člancima. Nerijetko se danas isti ti citati lijepe po virtualnim zidovima u nekoj novoj potrazi za srećom koju ljudi i dalje ne mogu opisati jednom rečenicom. A i zašto bi kad sreća ne poznaje interpunkciju? Sreća je danas jedno, sutra nešto drugo, nešto tako fluidno i promijenjivo. I ma koliko god se mi ljudi trudili, sreća se ne može omeđiti.
I dok tragate za tom svojom potpunom srećom, sjetite se činiti više onih stvari koje vas čine sretnima jer "ljudi jednako preuveličavaju i sreću, i nesreću: nikad nismo ni tako sretni, ni tako nesretni kako se to govori." govorio je Honoré de Balzac.
Ako ste propustili moje dosadašnje "crtice" i recepte na portalu Živim.hr, možete ih pronaći ovdje...
I ne zaboraviti, pratiti me možete na Živim.hr, ali i na mom blogu, te na Instagramu i Fejsu :)