Svako dijete ima pravo na odrastanje čiji su dani obojeni smijehom, igrom, bezbrižnim mislima… Nažalost, život mnoge mališane nije mazio te umjesto da im je najveća briga bila koji će crtić pogledati prije spavanja, oni su strahovali hoće li uspjeti pobjeći od rata i kako će nastaviti život bez oba roditelja.
Priču o svom teškom djetinjstvu s nama je odlučila podijeliti, danas uspješna mlada žena, Daliborka Matanović (29), koja je sa svega 14 godina s mlađom sestrom i bratom završila u SOS Dječjem selu Lekenik.
Gubitak roditelja
- Kada sam bila mlađa, mislila sam da se meni ne može dogoditi ništa lijepo, vjerovala sam da će me uvijek pratiti nesreća - započinje svoju priču Daliborka, koja je imala samo tri godine kad je, s obitelji, bježala iz malenog sela nedaleko Tuzle.
- U glavi imam zvuk granate, sjećam se skrivanja u šumi, bježanja preko granice… Hoće li nas pustiti, neće. Nije nešto što bi se djeca trebala prisjećati - govori. Kad su došli u Hrvatsku, bili su nedaleko Dugog Sela. Tata joj se ubrzo vratio u rat…
- Kad je konačno došao doma, našao je posao. Bili smo svi skupa dva mjeseca, a onda je on, nesretnim slučajem, poginuo. Svijet nam se opet urušio, djetinjstvo kao da je - stalo. Mama je bila bolesna cijelo vrijeme, još i za vrijeme rata - rekla nam je Daliborka, jedva zadržavajući suze.
Tada su se preselili u Kloštar Ivanić. Živjeli su u trošnoj kućici bez vode i grijanja. Daliborka je svaka dva dana hodala do, kilometar udaljenog, susjeda po vodu. Mami je bilo sve lošije te je stalno bila po bolnicama.
- Mi smo tada bili kod susjeda, ili u crkvi ili u samostanima, nekad kod rodbine i u bolnici. To nam je bio drugi dom - kaže. Mama joj je naime imala tešku kožnu bolest, a kasnije je dobila nekoliko tumora. Sve je to dovelo do amputacije ruke.
- Imala sam tada 12 godina. Mama više ništa nije mogla raditi i onda sam ja preuzela sve na sebe. Trčala sam doma iz škole da napravim ručak, da brat i sestra mogu jesti. Bila sam uvijek zaštitnički nastrojena prema njima… I onda nakon nekog vremena, mama je, kako se tumor proširio, postala nepokretna. Umrla je 2003. godine… - rekla nam je.
SOS mama
Daliborka te njeni brat i sestra tada nisu znali gdje će ići. Prvotno su ih htjeli poslati u Caritasov dom, ali se u zadnjem trenu otvorilo mjesto u SOS Dječjem selu Lekenik. Razdvajanje, kaže Daliborka, nije dolazilo u obzir.
- Sjećam se tog prvog dana kada smo došli. Bio je šok. Sve je bilo sređeno, ti se ne moraš brinuti hoće li biti hrane na stolu, imaš vremena za igru i učenje. I što je najbitnije, imaš nekog tko se brine za tebe - govori.
Dodaje da je SOS mama tu imala veliku ulogu. Ona im je, kaže, dala prostora da prežale, bila je tu za njih kada su plakali, kada su se smijali…
Daliborka s bratom i sestrom, koji su danas također uspješni ljudi. [FOTO: Privatni album]
- I nakon tog prvotnog šoka, mamine smrti, promjene okoline, malo po malo smo joj počeli vjerovati. Kada ti se ovakve stvari izdogađaju, ne možeš odmah nekog pustiti tako blizu. Prisutan je strah od gubitka, ali ona je dopirala do nas. Bila je dobra i nježna, ali uvijek nas je motivirala da se školujemo. Da nije bilo nje ne znam da li bih postigla sve ovo. Ona nam je dala nadu da možemo napraviti što god želimo i dala nam je smjernice što bismo trebali napraviti da dođemo do tog cilja - rekla je Daliborka, danas diplomirana ekonomistica.
U kući u Lekeniku živjeli su s još četvero djece, svatko sa svojim teškim pričama. Imala je, kaže, osjećaj da nije sama. Nitko je nije čudno gledao, krivio, ismijavao… Svi su imali svoju bol i svi su to poštovali.
Prilika za djetinjstvom
Daliborka je srednju školu upisala u Zagrebu, a bila je smještena u kuću za mlade. Svaki vikend se vraćala u Lekenik.
- Nisam se mogla razdvojiti od brata i sestre, ali ni od svih ostalih uz Lekenika. To je proces, ideš korak po korak. I sve više postaješ samostalniji - kaže. Sa SOS mamom, Daliborka se redovito čuje i na nju, kaže, uvijek može računati. Brat joj je danas programer, a sestra kuharica i Daliborka ne može opisati riječima koliko je ponosna na njih.
- Kad je mama umrla, njih dvoje su me samo pogledali. U tom trenutku sam znala da je sve na meni. Zajedno smo plakali i smijali se, a tako je i danas - govori Daliborka koja je nakon srednje dobila punu stipendiju na zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. Na trećoj godini bila je proglašena TOP studentom kao jedna od 30 najboljih studenata u Hrvatskoj.
- SOS selo nas je cijelo vrijeme pratilo, a sa svima se još uvijek čujem i rado odem do njih. Djeci dajem savjete, puno pričamo… Mi smo obitelj. Obitelj koju ja nemam. Imama brata i sestru te njih 10. Oni su spremni dignuti se u pola noći, ako treba, i pomoći mi. Nema toga što ne bismo učinili jedni za druge - govori Daliborka koja je i dio kampanje Ponosi se sobom. Ono što SOS Dječje selo Lekenik želi pokazati jest da je stvorio samostalne i uspješne ljude i da ono što rade ima smisla.
- Moj život je ovakav zahvaljujući njima i onoga što su mi omogućili. A to je prije svega sigurna okolinu, kao i prilika da se mogu razvijati. I ono na čemu sam im vječno zahvalna je to da su mi dali priliku da budem dijete - govori nam.
Blagdani…
Blagdani su uvijek red suza, red smijeha. Miiješaju se osjećaji… Da, u Lekeniku je bilo je lijepo i toplo, bilo je hrane… Ali, za Božić se uvijek prisjećaš onih davnih sretnih blagdana i znaš da ih više nećeš imati kao takve… Mama mi tada jako nedostaje…
Nedostaje mi kad mi je teško, kad trebam savjet, da me zagrli i da mi kaže da će sve biti ok. SOS mama je tu, ali mama je mama…
Ono što SOS Dječje selo Lekenik želi pokazati jest da je stvorio samostalne i uspješne ljude i da ono što rade ima smisla.
Ponosi se sobom
SOS Dječje selo Hrvatska ove godine obilježava 25 godina rada i sa sigurnošću može reći da se Ponosi sobom. Naime, punih 25 godina ova Udruga stvara obitelj za djecu bez odgovarajuće skrbi te im uspijeva pružiti brižan dom, bezbrižno i sretno djetinjstvo. Djeca koja odrastaju u skrbi SOS Dječjeg sela dobivaju pomoć u oblikovanju svoje budućnosti, pa većina od njih odrasta u samostalne i korisne članove društva.
Upravo takve osobe, u čast 25. rođendana Udruge postali su ambasadori kampanje 'Ponosi se sobom'. Slogan kampanje tvrdi da se svatko treba ponositi sobom... i svojom sobom koja je važan dio svačijeg odrastanja. Nije bitno je li ta soba bila samo tvoja ili su u njoj još boravili brat ili sestra, čeka li te još uvijek ili u nju navratiš u sjećanju, važno je kako te to mjesto definiralo kao osobu.
Već 25 godina ta četiri zida u SOS Dječjim selima temelj su za život stotinama djece, među kojima su i zaštitna lica kampanje - mladi, uspješni i samostalni ljudi odrasli baš u sobama SOS Dječjih sela.
Oni predstavljaju trud, rad i ponos udruge svih ovih godina, koja sa ovim plemenitim radom nastavlja i dalje, a uključiti se možeš ti.
Doniraj pozivom na humanitarni telefon SOS Dječjeg sela Hrvatska 060 90 55 ili na www.ponosisesobom-sos.dsh.hr.