KRAJEVI I POČECI 'Ono što želim je da nikada ne zaspem jer šteta je propustiti život zbog straha'

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što nap...

Više >

Obećanja koja dajemo sebi satkana su od drugačijeg tkiva nego ona koja dajemo drugima - ona su intimnija, svečanija i dolaze iz drugog psihološkog prostora.

 

Odustajem na časak od svojeg sveobuhvatnog sarkazma i posvećujem ovaj tekst onim obećanjima koje dajemo sami sebi, a često se (slučajno ili ne) daju baš na početku nekog novog razdoblja ili u ovom slučaju nove godine. Obećanja koja dajemo sebi satkana su od drugačijeg tkiva nego ona koja dajemo drugima - ona su intimnija, svečanija i dolaze iz drugog psihološkog prostora.

Ta obećanja dolaze iz nekog našeg nezadovoljstva ili razočaranja, pa stoga iz prirodne potrebe za srećom, za onim što nam se čini boljim.

 

Moje najveće Oprosti

Ja sama, kako nisam formalist ni u kom pogledu, nisam pobornik novogodišnjih odluka, obećanja sebi i drugima, kao niti bilo čega što 'se mora', što 'je red' ili što je sada 'vrijeme za to nešto'. No, ako želite disciplinu sami nad sobom, a teško je postižete, red izvana savršen je okidač.

Za mene, svaki novi početak uvijek je označen nekim krajem iz kojeg je i sam niknuo, a način na koji završimo taj kraj možda je i bitniji od samog početka jer nered koji nismo pospremili sada postaje naša prtljaga.

Obećanje nema nikakvog smisla bez opraštanja - zato je možda spremanje na novi korak pravo vrijeme za reći Oprosti onima s kojima se želimo pozdraviti ili onima koje želimo zadržati u svom životu.

Moje najveće Oprosti upućujem svojoj kćeri što ponekad nemam vremena kad ona želi i treba i što sam ponekad zaokupljena svojim životom više nego njezinim; mojoj mami koju ponekad bezosjećajno i bezobrazno otpilim; Silvi jer ponekad izgubim strpljenje za njezin životni ritam; Mariji koju nisam uspjela vidjeti koliko sam željela jer sam vježbala strpljiva za Silvu; mom bivšem dragom kojem ne vjerujem niti kad govori istinu; čitateljima ove kolumne koje svojom oštrinom uvrijedim ili me naprosto ne razumiju.

Popis je povelik i kad bi se bacila na pisanje oprosta i obećanja tekst i mogao dostići dekriptirani zapis DNK.

Oprost i obećanje.... kao blizanci. Pojave se često na raskrižjima naših života, kao oni putokazi da se ne izgubimo po putu. Zato obećanje nema smisla bez oprosta. Ono treba prostora u nama, veliku širinu za svoj šareni vatromet, a bez opraštanja, bez otpuštanja to mjesto nikada nećemo stvoriti. Dapače, s godinama tog mjesta sve je manje jer mi želimo više, a nismo spremni otpustiti ono što je završilo. I tada osjetimo bol. To je bol neispunjenog bića, nedovoljno hrabrog i nedovoljno ludog. To je bol gora od bilo koje druge. To je bol stajanja na raskrižju, stajanja i stajanja i stajanja, vječnog stajanja.

 

To je strah od kraja jer ne znamo gdje nas putevi vode, nemamo mapu ni navigaciju, nema zvijezde Sjevernjače i mahovine po stablima. Sve što imamo je cesta ispod nogu i vlastiti koraci. Mogućnosti su nebrojene, mnoge su ceste što svakuda vode, a svaka dođe do cilja, do kraja. Nemamo se čega bojati.

 

Nastavljam hodati

Zato i ove godine, jedino što si mogu obećati jest da nastavljam hodati. Ne stajem! Zaboravljam put koji sam prošla, ne vidim put kojim idem, ali izgubljena nisam. Vjerujem u neku univerzalnu inteligenciju koja me uvijek vodi bolje nego moji vlastiti odabiri. Ono što ja sama želim jest dovoljno izazova, čežnje, pa i težine, zaljubljenosti i čarolije i dovoljno malih pogrešaka da ne zaspem. Da nikada ne zaspem jer šteta je, zbog straha, propustiti život.  

Želim vam da budete svoji, budete zdravi, budete hrabri i zakoračite u 2018. jer, htjeli mi to ili ne, koračali mi ili ne, ova će nas godina nedvojbeno dovesti do sljedeće.

 

Facebook komentari