Hrabri momci Ovi dečki brinu o nama dok mi odmaramo

Predstavljamo tri muškarca koji će ovoga ljeta paziti da se ništa loše ne dogodi dok tisuće ljudi oko njih uživa u suncu i moru. Vatrogasac, spasilac i volonter HGSS-a svoje poslove ipak ne bi mijenjali ni za što.

 

Piše: Sergej Trajković


 

MARIN GOJAK, HGSS

Kuhar u vrtiću na intervenciju će, ako treba, i u japankama

Kad ne radi kao kuhar u dječjem vrtiću, 40-godišnji Splićanin Marin Gojak bavi se spašavanjem ljudi izgubljenim u planinama, ozlijeđenim u padovima niz litice i nezaobilaznim Česima, ali i drugima koji se se u japankama s bočicom od samo pola litre vode upute s plaže na neki vrh, koji im se učini mnogo bližim nego što zapravo jest.

Od svoje 18 godine član je specijalnog helikopterskog tima Hrvatske gorske službe spašavanja. I dok mnogi jedva čekaju ljeto kako bi se opustili, spavali do podne, izležavali na suncu i kupali u moru, rijekama i jezerima, za Marina, kao i za njegove kolege počinje paklena sezona.

Iako ima vrlo teških i zahtjevnih spašavanja i preko zime, ljeti je ipak mnogo više posla. Računica je jednostavna: u Hrvatsku se, pogotovo na Jadran, slije nekoliko milijuna turista.

Snimio: Tom Dubravec/Hanza Media Ima i stresnih trenutaka, kaže Marin, ali pomagati je neprocjenjivo.

- Pa evo vam primjer: zimi je na Paklenici stotinjak ljudi, a ljeti se svaki dan penje 2000 ljudi! Nedavno smo baš imali jako zahtjevan slučaj spašavanja Nijemca koji je pao niz liticu sa 25 metara visine. Slomio je lubanju i nogu. Zadarska ekipa nas je čekala jer bi bez helikopterskog spašavanja umro. jednostavno ne bi mogli dovoljno brzo kopnenim putem stići do unesrećenog, predugo bi to trajalo. Dva čovjeka su se morala spuštati 60 metara niz uže kako bi ga pokupila, a zatim se helikopter maknuo da nam ne smeta njegova buka i dodatni vjetar koji stvaraju elise. Ionako je puhao vjetar. Kad smo ga pokupili, helikopter nas je samo zakvačio i spustio na najbližu livadu. Nemamo mi moderne helikoptere koji povlače uže. Najgore je što gorski spasioci uopće nemaju svoj helikopter, nego radimo u suradnji s Hrvatskom vojskom. Zato smo zatražili da nam država nabavi barem jedan, najbolje dva helikoptera, jer ovaj vojni nam nije uvijek na raspolaganju. Imaju oni svoje obaveze i aktivnosti - priča nam Marin, kojemu je baza helidrom na Firulama.

 

Ljubav iz djetinjstva

Zbog navike i činjenice da je stalno na iglama kada će stići poziv za akciju, čak se i kupa na plaži nedaleko od Firula. I to stalno. Zbog toga mu, priznaje, prigovara supruga Antoninette kojoj je dosta biti stalno na jednoj te istoj plaži. Dvoje njihove djece je još premalo, pa je njima sve to zabavno, pogotovo kada im tata pokazuje fotografije sa spašavanja.

- Ženi baš nije uvijek drago što moram ići na terene. Zna prigovarati: 'Pa je li može netko drugi umjesto tebe? Nisi više tako mlad, sigurno ima mlađih! A kada vidi slike s nekih težih terena, sledi se od straha. Ali navikla je već - uz smiješak nam govori ovaj iskusni spasitelj.

U planine se zaljubio još kao dječačić i sve je išlo prirodno. U planinarsku školu krenuo je već sa sedam godina, sa 12 je već imao oko sebe cijelo društvo vršnjaka s kojima je krenuo istraživati jame. On i desetorica prijatelja upisali su se u Speleološku školu. Jedna je stvar vodila drugoj i sa 18 godina pristupio je Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja s dijelom svojih prijatelja. HGSS-ovci su ima tada rekli: "Bolje da ste s nama, nego da vas mi moramo tražiti".

 

Pune 22 godine

Od njegova ulaska u GSS do danas prošle su već 22 godine. Već nakon prve godine u GSS-u, otkriva Marin, vidi se tko može obavljati taj posao, a tko ne. U toj prvoj godini što je bio u GSS-u, pamti, bilo je čak pet tragičnih slučajeva pogibije na Biokovu. GSS-ovci imaju po tjedan dana obuke spašavanja zimi i tjedan dana ljeti, kada je o helikopterskom spašavanju riječ, a Gojak je najprije išao na zadatke sa starijim kolegama, no to nisu bilo toliko tehnički zahtjevni zadaci.

Kako se usavršavao, tako su i zadaci postali složeniji. U GSS-u je prvo deset godina radio kao spašavatelj, a kaže to je mogao i dalje ostati, no on je krenuo u daljnji proces specijalizacije. U GSS-u, gorski spašavatelji mogu nastaviti i drugu specijalističku obuku: za helikoptersko spašavanje, za upravljanje potragama, za voditelja potražnog psa, za spašavanje iz potopljenih speleoloških objekata. Kako je Gojak volio helikoptere, odlučio se upravo za specijalizaciju u helikopterskom spašavanju. U sklopu KBC-a Split na Firulama GSS ima mali kontejner gdje im stoji sva oprema za spašavanje.

- Ako me zovu, a u tom sam trenutku na plaži, mogu se odazvati odmah, doći i u japankama ako treba, i kompletno se u kontejneru na Firulama opremiti za spašavanje - kaže Gojak te ističe doktoricu Ivanu Bukljaš, anesteziologinju s Firula, bez koje, kako nam je više puta ponovio, uspješnih spašavanja unesrećenih ne bi bilo. Marin ne skriva da se u svom radu u GSS-u, kao i svi njegovi kolege, suočava sa stresom jer su i sami često u opasnim situacijama. Tako je u lavini na Komešnici 2013. godine poginuo i jedan njihov dugogodišnji član, Edvard Retelj, što je za sve bilo posebno emotivno teško. S vojnim pilotima imaju odličnu suradnju, s nekima su GSS-ovci i bliski prijatelji, no znajući koliko je helikoptersko spašavanje zahtjevno i koliko se za to mora imati iskustva, draže im je kada u takvim akcijama sudjeluju oni iskusniji piloti, s dužim letačkim stažem.

 

ANTE BATINOVIĆ, vatrogasac

Postat će jedan od samo 20-ak ronilaca-vatrogasaca, nove postrojbe u osnivanju

I dok mnogi broje sitno do početka godišnjeg odmora, lješkarenja na suncu i osvježenja u moru, Ante Batinović, vatrogasac Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba, također broji dane do odlaska na Jadran, ali ne kako bi se opustio i uživao, nego kako bi gasio požare. On je, naime, jedan od članova tima koji iz Zagreba svake godine odlaze kao ispomoć vatrogascima u Dalmaciji, kada je sezona šumskih požara na vrhuncu. Davne 2004. u srpnju je odradio prvi teren i od tada je svake godine u Dalmaciji, kao član interventne vatrogasne postrojbe. Ali radio je i na ispumpavanju vode u Gunji i Rajevu Selu nakon poplava prije tri godine, zatim u Karlovcu te još mnogim mjestima po Hrvatskoj.

 

Gasi gdje treba

- Evo, da nisam bio na Visu u ronilačkoj školi, išao bih ovaj tjedan na gašenje požara u Tučepe. Gasim gdje god treba. Razlika između gašenja požara u Zagrebu i šumskih požara je što se u stanovima razvijaju puno veće temperature. Dobra stvar je što se stan ugasi za tri minute, a na moru to traje danima. Ide se s požara na požar. Jedan od gorih požara koji pamtim bio je 2008. na Hvaru. Tri dana u komadu smo gasili vatru, a spavali bi svega dva do tri sata dnevno. Fizički je to bilo jako zahtjevno, jer čim bi nakratko stali s gašenjem, vjetar bi opet razbuktao požar. Tri noći i tri dana je to trajalo. Kao vječnost - prisjetio se Ante, te krenuo nabrajati sve svoje "morske" terene, od obrane kuća u Žaborićima kod Vodica do maslinika na Braču.

Najopasniji teren u karijeri mu je bio, kako kaže, desantiranje na Biokovo. Nakon par sati požar je okružio njega i još petoricu njegovih kolega. Sreća da je helikopter kružio iznad njih, pa ih je izvukao iz paklene stupice u zadnji čas. Njegov zapovjednik nam je rekao kako je Ante jedan od najboljih vatrogasaca, a prišapnuo nam je i da je spasio nekoliko života.

Ante je skroman, ali nam je na naše inzistiranje ipak ispričao kako je teklo spašavanje starije gospođe iz stana na Trešnjevci.

- Zapalio se kauč, požar se brzo proširio, a ta je žena pobjegla u podrumski stan, stala na prozor koji je bio zatvoren šipkama i hvatala zrak. Nije mogla van, bila je zarobljena. Uspjeli smo ispiliti te šipke, ali baka je bila malo jača i nismo je uspjeli izvući van kroz otvor. Postajalo je sve kritičnije. Već je počela iskašljavati čađu i krv. Bila je pri kraju. Tad sam joj dao svoju masku za disanje da se ne uguši. To je bilo toliko dima da mi koji smo bili vani nismo mogli bez maske dugo izdržati. Odlučio sam ući i izvući tu ženu, pa sam od kolege uzeo masku i aparat, ušao unutra i zajedno s kolegama je izvukao.

U Zagrebu su požari opasniji, ali šumski požari na Jadranu fizički su mnogo zahtjevniji. Budući da je Ante Dalmatinac, rođen u Pločama, bilo je logično da ga "ubace" u interventu jedinicu, uvijek spremnu da priskoče u pomoć kolegama na moru.

Ante u Zagrebu živi od 1996., a od 2003. je vatrogasac. A kako se s tom zahtjevnom profesijom nosi obitelj?

Snimio: Srđan Vrančić/Hanza Media Ante (u sredini) je s kolegama u svibnju sudjelovao u gašenju najvećeg požara u povijesti zagrebačke vatrogasne postrojbe.

Hitno je hitno, ali subota je druga priča

- Ženi Romeli kažem: Došla mi je zapovijed, moram ići u Rajevo Selo. I nema tu priče, zna ona da moram. Ali kad su mi rekli da moram raditi u subotu, nastao je problem. Do nedavno nisam radio subotom. A problem je što i žena radi subotom, a nemamo ovdje ni bake ni didova, jer smo oboje iz Dalmacije. Ali snađemo se nekako, priskoče nam upomoć prijatelji i susjedi i pričuvaju djecu - kaže Ante.

U prvim je linijama obrane zapadnog dijela Zagreba sudjelovao i u gašenju ogromnog požara u tvrtki C.I.O.S. na Jankomiru, prije dva mjeseca. Riječ je o najvećem požaru u povijesti zagrebačke vatrogasne postrojbe, u kojem je izgorjelo više od 2000 tona otpadnog drveta i raznog namještaja, čije je gašenje trajalo gotovo 24 sata. Točno iznad vatrene buktinje, na visini od 25 metara u dizalici se, kao na roštilju, doslovno pekao Ante. Ni posebno vatrootporno odijelo, ni maska za dovod komprimiranog zraka nisu mu pomogli da se obrani od užarenog zraka i dima. Vodom iz šmrka gađao je užarene gromade smeća koje su se kotrljale uokolo.

 

Novi izazovi

- Kolega i ja bili smo na manje od deset metara od plamena, od vrućine i znojenja gotovo sam dehidrira - kaže nam Ante. No, iako ne pamti u svojoj karijeri požar ovakvih razmjera, kaže da je nakon što su ga ugasili, došao doma, čuvao djecu jer mu je supruga bila na poslu, a idući dan se probudio u pola sedam ujutro kako bi djecu odvezao u vrtić. Ante će uskoro postati i jedan od 20-ak vatrogasaca ronioca. Riječ je o specijalnoj postrojbi koja bi u budućnosti, umjesto vojnih specijalaca, spašavala osoba iz vode, izvlačila olupine i tragala za nestalima.

 

SINIŠA VUKOBRATOVIĆ, spasilac

Obožava more tako da mu je ovaj posao u krvi

Na 180 plaža diljem Hrvatske radi više od 450 spasilaca. Spasilačka je služba najbrojnija na zagrebačkim jezerima, Jarunu i Bundeku, a spasioci vrijedno rade i na svim sportskim bazenima, te na većini bazena u toplicama. Na žalost, neki aqua parkovi i dalje nemaju spasioce, a kupanje je posebno opasno na divljim kupalištima uz rijeke koja su po svojim karakteristikama među onima s najvećim prirodnim rizicima. Na jadranskim plažama, tvrde spasioci, i nema toliko posla koliko bi ljudi možda pomislili.

Snimio: Matija Đanješić/Hanza Media Siniša ističe kako u svojoj dosadašnjoj karijeri, nasreću, nije imao puno intervencija.

O čarima i opasnostima ovog poziva razgovarali smo sa 23-godišnjim spasiocem Sinišom Vukobratovićem iz Krka, koji će se uskoro uputiti na svoj posao u Bašku. Kako kaže, na sreću, ne može se pohvaliti nekim velikim podvigom spašavanja od utapljanja, jer u godinu dana, koliko radi ovaj zahtjevan posao, takvih slučajeva za vrijeme njegove smjene nije bilo.

 

I to su zahtjevne intervencije

No, prošle godine, kada je tijekom srpnja i kolovoza radio na Veloj plaži u Baškoj, ipak je imao jednu zahtjevnu akciju.

- Malena curica se izgubila. Vidio sam je kako stoji sama u jednom dijelu plaže i plače. Prišao sam i upitao je u čemu je problem, a ona mi je odgovorila kako ne zna gdje su joj roditelji. Odmah sam zvao kolege na svim drugim dijelovima dva kilometara dugačke plaže i nakon potrage koja je potrajala neko vrijeme, na sasvim drugom kraju plaže uspjeli smo pronaći njezinu tatu i mamu. Bilo je to lani početkom kolovoza - priča nam Siniša, student na Pomorskom fakultetu, koji je ovaj posao izabrao kao odličan izvor prihoda preko ljeta.

 

Zašto je izabrao baš taj posao?

Kaže kako je nekoliko ljeta radio razne poslove, od turističke agencije pa do naplate parkinga u Baškoj, i jednostavno se zaželio promjene. A more mu je, kaže, u krvi.

- Vidio sam se baš kao spasilac. Zanimljivo mi je to, boraviti na plaži, komunicirati s ljudima i pomagati im. Hvala Bogu, do sada nisam nikoga morao spašavati od utapljanja, a nadam se da i neću. Ali ako budem morao, nije problem, jer smatram da sam za to dobro pripremljen - tvrdi. Prošao je tečaj za spasioce na otvorenim vodama na Kantridi u Rijeci. Osim teoretskog dijela, morao je proći i zahtjevan praktični dio pružanja prve pomoći, naučiti zahvate kojima se utopljenik izvlači iz vode te proći nekoliko tehnika plivanja. - Nije mi to bio problem, jer sam u svakom slobodnom trenutku na moru, pa mislim da mi je ovaj posao praktički u krvi - zaključuje.

Facebook komentari