Da, istina je. Prošlo je dvadeset godina otkako sam krenuo u bitku za zdravlje koja je u tom trenutku izgledala prilično neizvjesno. No, poslije nešto manje od godinu dana liječenja non-Hodgkinov limfom poražen je na svim poljima, vratio sam se u kiruršku dvoranu, a strah da bi se bolest mogla vratiti polako je bio sve manji – kaže dr. Tugomir Gverić, plastični kirurg iz KB Sveti Duh, kojem je zloćudna bolest prije dvadeset godina nakratko promijenila put kojim je krenuo privatno i profesionalno.
Presađivanje koštane srži
- Bila je 1994., vrijeme rata, a ja već četiri godine u ratnom sanitetu, po ratištima. Zakočilo je to i moj završetak specijalizacije... U jednom trenutku došao sam na kratak odmor u Zagreb, ali umjesto da se opustim uz svoje troje male djece i položim specijalistički ispit iz kirurgije, u trbuhu sam napipao kvrgu. Ne baš malu, ali ni na kraj pameti nije mi bila neka teška bolest. No, bila je. Dijagnoza koju su postavili moji kolege na Svetom Duhu ubrzo je potvrđena i na Rebru – non-Hodgkinov limfom. Prof. dr. Boris Labar, tadašnji šef hematologije, prognozirao je da će moje liječenje trajati oko godinu dana uz vrlo agresivnu terapiju koja uključuje i presađivanje koštane srži. U tom trenutku, srećom, nisam si odmah mogao predočiti koji me užas čeka – priča danas potpuno opušteno dr. Gverić.
- Najgore je bilo u sterilnoj izolaciji gdje nema ničega što bi odvratilo misli od bolesti. Nema posjeta, nema čitanja... No, bolje nije bilo ni u bolničkom krevetu. Mjesecima kroz prozor samo gledate kako se mijenja godišnje doba, a u vašem životu sve ostaje isto – liječenje i samo liječenje s neizvjesnim ishodom. Tek u svibnju trebala je uslijediti transplantacija – opisuje dr. Gverić svoj put iz zdravlja u bolest i natrag.
'Sretan sam, a bolest me vjerojatno učinila boljim čovjekom i naučila strpljenju. Bolje razumijem kako se trošimo na beznačajnostima. Nije nikakva tragedija ako se neki životni planovi ne ostvare.'
- Moja koštana srž bila je spremljena u kontejner u bolničkom podrumu dok sam se liječio kemoterapijom. Bila je 1995., baš u to vrijeme dogodio se napad na Zagreb. Dok sam sjedio i razgovarao s dr. Mirandom Mrsićem, čuo sam zvuk granate i prasak. Kažem: 'Bomba', a Mirando: 'Ma ne, to je samo nešto puknulo'. Ratište me ipak namučilo, bio sam siguran da je granata. Na umu mi je bio samo „moj“ kontejner. Kažem Mrsiću: 'Spasi kontejner, jer bez njega sam mrtav i bez granate!' – opisuje svoj strah u tom trenutku dr. Gverić. Srećom, kontejner je ostao nedirnut, a na kraju je spašen i njegov život. Na Dan Državnosti, 30. svibnja, konačno je napustio bolesničku sobu i ne samo to, već dva mjeseca kasnije bio je sudionik Oluje.
Nastavio normalno živjeti
- Držao me adrenalin. No, još sam neko vrijeme pipkao po sebi tražeći znakove mogućeg povratka bolesti. Strepio sam od svake analize sumnjivog tkiva, dok na kraju nisam odustao i nastavio živjeti kao zdrav čovjek. Skijam, vozim motor, idem u ribolov, koji mi je posebna strast. Sretan sam jer dobivenih dvadeset godina života nije mala stvar - kaže dr. Gverić. Dodaje kako ga je bolest vjerojatno učinila boljim čovjekom i naučila strpljenju. Bolje razumije kako se trošimo na beznačajnostima i kako nije nikakva tragedija ako se neki životni planovi ne ostvare.