Josipa Pavičić Berardini potpuno iskreno: Rak me naučio da ne trebam sve što sam mislila da trebam kako bih bila sretna

Suočivši se s dijagnozom karcinoma dojke u 35. godini osjetila je strah i tugu. Zatim je odlučila da će slušati svoje tijelo i voljeti sebe. Svoje korake prema izlječenju iskreno je, emotivno i s mnogo snage i hrabrosti opisala Josipa Pavičić Berardini u knjizi "Šest milimetara - ispovijest o boli i pobjedi”.

 

Čujem glas doktora dok izgovara moju dijagnozu s druge strane slušalice, put mi postaje blijeda poput mjeseca, a ja promijenjena i usporena.

‘Imam rak? Onaj rak od kojeg ljudi svaki dan umiru? Ma mora da se šalite? Zar je stvarno rak? Kako? Doktore, nemojte se zezati sa mnom. Šalite se, jel’ da?’ Nisam zamišljala scenu u kojoj ću u 35. godini života dobiti rak. Slušalica mi je ispala iz ruke. Nisam zahvalila niti sam pozdravila dr. Rotha koji mi je upravo javio vijest života. Tražim dijete u sebi da gurnem ovu informaciju što dublje kako bih je što bolje mogla objeručke obujmiti zagrljajem
dobrodošlice. U meni nema ni zrna panike, ali zato na meni nevjerica i tuga.

Ja sam poput oceana nad kojim pršti oluja, valovi divljaju i skaču, bacaju se na sve strane svijeta, a duboko pod tom površinom od razbuktale pjene i uspomena ležim mirna ja.

 

1. Voljeti sebe bez obzira na sve

Zamislila sam se nad sobom i svojim životom. Što ću učiniti ako imam rak? Kako će moja djeca bez mene? A željela sam roditi još jedno dijete, silno sam htjela curicu. Imali smo već i nekoliko imena za nju...

Spustila sam pogled na svoje crveno nalakirane nokte. Baš su lijepi. Kad sam zadnji put primijetila svoje nokte? Ne sjećam se. Sve sam uzimala zdravo za gotovo. Nokte, kosu, vrijeme, svoje organe, odnose, sebe... Nekako sam prestala primjećivati sitnice, prirodu, trčala sam za rezultatima, ne cijeneći svoj trud. Ništa nije bilo dovoljno dobro, nešto kao da me tjeralo po još više, bolje... Čak se ni za trud nisam znala pohvaliti, nisam si znala ni zahvaliti. Jer, tko to čini?!

Stalno sam bila u nekom metežu, rastrgana između Italije i Zagreba, pa ljuta na ovo ili ono, konstantno nekakva krivnja koju bih si sama nabacivala. Trovala sam se i kažnjavala jer, eto, nije bilo baš onako kako sam unaprijed zamislila ili sam činila kako su drugi htjeli, ali ljuta na sebe što pristajem na to i nikako da naučim izreći "ne". Zanimljivo je što mi nikad dotad nije palo na pamet kako bi bilo da se moje srce danas malo naljuti na mene, pa namjerno sat vremena prestane kucati? Onako, iz inata. A imalo bi potpuno pravo na to jer već godinama kuca za mene, a ja mu ni jednom nisam rekla niti hvala. A ono i dalje kuca. Tik-tak, tik-tak... Josipa, kako ne vidiš koliko te život voli?

 

2. Prihvatiti sebe, druge i sve događaje

Odlučila sam se sabrati i napraviti novi plan života. Činjenica je da imam rak. Činjenicu ne mogu promijeniti niti uljepšati. Sve što mogu je pronaći načine kako da iz nastale situacije izađem kao pobjednica jer znala sam za ljude koji su uspjeli, a to znači da mogu i ja. Saznala sam sve o genetskom testiranju na Brca1 i Brca2, o mutirajućim genima zbog kojih imaš predispoziciju za nastanak tumora.

Holivudska glumica, prelijepa Angelina Jolie, šokirala je svijet kad je 2013. godine objavila kako se podvrgnula mastektomiji, odstranivši tako zdrave dojke. Godinu dana kasnije odstranila je i jajnike. Testirala se i dobila pozitivan rezultat, 87 posto šanse da dobije rak dojke, a 50 posto šanse za rak jajnika, od kojeg je rano izgubila majku Marcheline. Zbog straha za vlastiti život preventivno se podvrgnula dvostrukoj subkutanoj mastektomiji, onoj s poštedom kože i bradavica, što znači da si je dala kirurški odstraniti sve žljezdano tkivo dojki i nadomjestila ga umetkom.

Nisam i ne želim biti ničiji sudac, svatko neka čini što ga je volja, ja osobno ne vjerujem da bih odstranila neki svoj zdravi organ. Ne bih se usudila osakatiti svoje tijelo zbog nekog predviđanja, jer tko je taj tko mi može garantirati sutra ili prekosutra? Nitko ne zna kakva će biti iduća sekunda, a kamoli život.

Nisam mogla skrenuti misli. Gdje god s njima pošla, vraćale su me na trenutno stanje - rak. Moj čvarak je rak. Pravi pravcati hormonski ovisan karcinom.

Imala sam malignu stanicu u sebi. Isuse i Bože, kako to zvuči okrutno. I što sad? Kuda? Kako da se spasim? Diši duboko, Josipa. Čovjek može spoznati samo ono što može voljeti. Svaka se prljavština može oprati vodom, osim one unutra, kad je duša zakaljana mržnjom. To samo ljubav može očistiti. Svaki je karcinom nakupina nezadovoljstva iz prošlosti. Josipa, zagrli svoj rak. Voli svoj rak jer on je dar.

 

3. Odlučivanje

Mir. Željela sam onu vrstu mira u kojoj čuješ vlastito disanje. Kao kad staviš čepiće u uši i počne ti svirati glazba otkucaja vlastitog srca. Imala sam potrebu za distancom od svih i svega.

- Opet čekam rezultate... Bojim se - počela sam skrušeno.

- Bojala sam se i prvi put, možda i više nego sad. Imam neki osjećaj kako sam prešla pola puta... Svejedno se bojim. Došla sam razbistriti um, pa ga staviti na počinak jer želim čuti sebe, svoj unutarnji odraz, onaj glas koji zna je li došlo vrijeme moj odlazak kući... - ispovjedila sam se svom plavokosom anđelu.

- Moj tumor je 100 posto hormonski ovisan, s proliferacijskim indeksom 17,2, što ukazuje na brzinu kojom se želio širiti. Kažu mi liječnici kako za hormonski ovisne karcinome postoji tumorska terapija u tabletama, tamoksifen ili u prijevodu antiestrogen. Rekli su mi kako vrlo često liječnički konzilij ne prepisuje kemoterapiju, kad je proliferacija ispod 20 posto, ako se karcinom nije nigdje proširio. Tražila sam odobravanje u njezinom dobroćudnom pogledu, tražila sam zaštitu, razumijevanje i suosjećanje. Trebala sam ruku podrške, čuti od nekog toplog i nježnog kako vjeruje u mene i kako zna da ću ja sve to izgurati.

Snimila: Nikolina Vuković Stipaničev/Hanza Media Josipinu ispovijest u cijelosti možete pročitati u njezinoj knjizi, koja je nedavno objavljena u izdanju Beletre.

- Znaš, mislim da sam spremna na sve što treba doći. Ostati bez kose, bez tijela, bez života... Jer od jutros sam spremna i umrijeti, a to je po nama ljudima najgore što nam se može dogoditi. Najveći ljudski strah, strah od smrti. Suze su mi potekle, a sva ta bol koja im je prethodila nabujala je u meni osjećaj uzvišenog prihvaćanja. Bila sam nalik buli tijesta koje je ostavljeno na toplom da se diže. Vjerujte mi, ništa mi više nije bilo važno. Moja je borba prestala. Tog trenutka kad sam pristala umrijeti, shvatila sam kako smrt uopće ne postoji. Sove su prestale hukati, a moćni je mjesec pobjegao iza oblaka. Potpuna se tišina spustila nad šumu. Pustila sam glas koji nikad ranije nisam čula: Aaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaaa... aaaaaaaa... Tulila sam i jecala sam sve dok nisam promukla, sve dok moje krikove nije prestao pratiti zvuk. Ne znam koliko je sati prošlo od mog dolaska ovdje u šumu, ali nije ni važno jer vraćajući se kući bila sam za nekoliko tona lakša. Uz svoju sam plavokosu prijateljicu pronašla svoj unutarnji mir i spojila se sa sobom i svojom sjenkom. Osjećala sam se slobodnom kao čestica svjetla.

 

4. Opraštanje

U mraku svoje šutljive sobe evocirala sam trenutke kad su mi grudi počele rasti. Ne umijem objasniti zašto, nije ni važno, ali prisjećala sam se svojih prvih dekoltea, svojih dviju trudnoća u kojima su mi grudi bile duplo veće, pa dojenja svoje djece.

Čak sam se sjetila i prve dlačice koju sam morala pincetom iščupati i od tada je uredno rasla još deblja i tamnija. Sve su žene imale takvih dlačica, samo su se rijetke usudile to i priznati. Naučeni smo da se svoga tijela trebamo sramiti, pa nam je neugodno spominjati bilo što vezano uz spolne organe i spolnost. Ako netko od vas čitajući moju knjigu prepozna sebe u ovome što pišem, želim vam poručiti kako sam i ja bila poput vas. Sreća je što nikad nije kasno za promjene, a promjene su u ovom slučaju nužne.

Svaki je trenutak novi početak. Ne odgađajte, ne odupirite se nego upravo sad zavolite svoje tijelo. Njegujte tijelo čistoćom i ljubavlju, izvana i iznutra i zahvaljujte mu što tako vrijedno radi za vas. Volite sebe svakim danom sve više i odlučite da vam svaki dan bude prekrasan, baš takav kakav je. Sablasni su se oblaci pare iz vruće kupke samouvjereno dizali uvis lijepeći se za strop kupaonice, koja je zbog količine vode u plinovitom obliku nalikovala sauni.

"Toćala" sam se uronjena u vruću vodu začinjenu eteričnim uljima za opuštanje, od kojih je miris pačulija pobjedonosno draškao moje nosnice. Prekrižila sam ruke na grudima kao da poziram slikaru u nekom ateljeu, a ustvari sam se opraštala od dijela sebe, od simbola majčinstva i žene, opraštala sam se od svojih grudi. Krokodilske su mi se suze doslovno utapale u pjenušavoj kupki.

 

5. Zahvalnost

Autoironija s pomakom na blagu nesuvislost prvi je nagovještaj obrambenog stava koji zauzimam svaki put kad sam u intimnoj boli. Plus smijeh. Plus izolacija. Teške su bolesti razlog pucanja i najčvršćih brakova. Potvrđujem tu tezu jer sad znam da je tako. Da me pitaš za razlog naše rastave, rekla bih ti kako je za mene sve počelo onoga dana kad su mi dijagnosticirali rak dojke. Još uvijek nemam stav o svom razvodu, zasad imam samo bunar boli. Ovaj muk koji me trenutačno preplavio objašnjava činjenicu kako je razvod braka drugi po stupnju stresa među najvećim ljudskim stresovima. Odmah nakon trajnog i nepovratnog gubitka neke bliske osobe. 

Trebala sam svoj odmak jer sam iznutra krvarila. Boljelo me više od bilo koje operacije. Bol je iz mene vrištala iako je razvod bio neminovan i sasvim logičan slijed naše situacije, trebala sam vrijeme da se oprostim od sebe kakva sam bila dok sam bila njegova supruga. Trebala sam mir iz kojeg ću izvući lavovsku snagu da krenem dalje. Bila sam potpuno sama, što je normalno, no ipak sam se osjećala napušteno, ostavljeno i prekriženo, što mi je ukazivalo kako sam se trebala riješiti starih uvjerenja kako imam nekog i svašta. Jer nisam imala i nemam nikog i ništa. To mi je s ovim iskustvom postalo nebeski jasno. Imam samo sebe.

Jednom mi je moj Učitelj rekao da, kad u životu uspješno riješiš jedan zadatak, kako ti život tada pošalje nagradu. - Kakvu? - pitala sam zadovoljno se smješkajući. - Pošalje ti još teži zadatak - stigao mi je mudri odgovor.

 

6. Smisao

Ništa više nije kao prije raka, pritom mislim i na fizičku izdržljivost. Na jedan sam način "načeta" i znam kako ne smijem dozvoliti stresu da me pobijedi jer se volim i poštujem svoje granice. Naučila sam i kako ništa nije trajno, sve se može u trenutku promijeniti. I u šahu, baš kao i u životu, postoje potezi koje učiniš kako bi pobijedio i oni koje učiniš zato što su ispravni. Sad sam sretna, a pri tom nemam sve ono što sam mislila kako mi treba da budem sretna.

Trenutačna situacija, iako optimistična, ostavila je mnogo boli, no ja sam zbog te boli postala bolja i plemenitija. Najprije prema sebi, a onda i prema drugima.

 

Rak je došao na moj životni put iz nekoliko razloga: da oprostim sebi i drugima i da otpustim sva zamjeranja iz prošlosti, da postanem bolja, da se razvijam i popnem na viši kat svjesnosti i da svojim primjerom i ovom knjigom pošaljem poruku onima koje prolaze slično što i ja: Ako sam mogla ja, to znači da možete i vi.

 


Darujmo ružičasti život

Prikuplja se novac za aparat za intraoperativno zračenje

Dio prihoda od prodaje knjige ide i za kupnju aparata za intraoperativno zračenje kojim bi se ženama oboljelima od raka dojke omogućio jednokratno zračenje i tako olakšalo njihovu borbu s bolešću. Udruga Europa Donna Hrvatska, čija je Josipa Pavičić Berardini ambasadorica, od 2012. prikuplja novac za kupnju pet milijuna kuna vrijednog aparata.

Pozivom na broj 060/91 91 91 (cijena poziva 6,25 kn) donirate za kupnju aparata.

- Od raka dojke u Hrvatskoj oboli svaka deseta žena i treba im što je više moguće olakšati borbu s tom teškom bolešću, a intraoperativnim zračenjem poboljšalo bi se i skratilo dugotrajno liječenje i time ubrzao oporavak. Hrvatska bi, uspije li se nabaviti aparat, bila prva u ovom dijelu Europe koja bi svojim pacijenticama omogućila takvo liječenje - navodi dr. Vesna Ramljak, predsjednica Udruge i autorica predgovora knjige "Šest milimetara".

Facebook komentari