Mnogi psihički poremećaji koji se mogu dijagnosticirati i za koje tražimo stručnu pomoć mogli su biti spriječeni da smo primijenili emocionalnu prvu pomoć na povredu u trenutku kad je nastala. Na primjer, tendencija prepuštanja negativnim mislima može brzo prerasti u tjeskobu i depresiju, a iskustva neuspjeha i odbijanja vrlo lako mogu dovesti do erozije samopoštovanja. Liječenje takvih povreda ne samo da ubrzava njihovo zacjeljivanje nego i sprečava moguće komplikacije te smanjuje njihov intenzitet ako do njih dođe. Primjena emocionalne prve pomoći na povrede u velikom broju slučajeva može spriječiti njihov negativan utjecaj na naše mentalno zdravlje i emocionalnu stabilnost. Činjenica da ne posjedujemo alate koji bi nam omogućili da se lakše nosimo s takvim iskustvima razlog je zašto poduzimamo vrlo malo ili ništa kako bismo iscijelili psihološke povrede koje svakodnevno doživljavamo.
Američki psiholog dr. Guy Winch, vrlo popularan motivacijski govornik i traženi pisac čije su knjige prevedene na više od dvadeset i pet jezika, a privatnu praksu ima više od 20 godina, napisao je o tome knjigu "Prva pomoć za emocije", koja je nedavno objavljena na hrvatskom jeziku u izdanju Planetopije.
Svjestan da često zanemarujemo svoje psihološke povrede sve dok se one ne prošire i postanu tako duboke da nam narušavaju normalan život, nudi alate - što učiniti da se oporavimo i krenemo dalje, kako prepoznati emocionalnu povredu i kako one narušavaju kvalitetu našeg života.
Posljedice na fizičko zdravlje
Svaka povreda, uključujući i one koje nismo u stanju prepoznati, izaziva psihološke rane. Na primjer, možda nam je jasno da samoća izaziva emocionalnu bol, ali nismo svjesni da može imati ozbiljne posljedice na naše fizičko zdravlje, a može nam i skratiti život ako se ne liječi. Također, manje je poznato da usamljeni ljudi često razvijaju samoporažavajuće modele ponašanja koji ih tjeraju da nesvjesno od sebe odguruju ljude koji bi im mogli ublažiti patnju.
Kad nas odbije netko s kim smo izlazili, kad dobijemo otkaz ili kad otkrijemo da su nam se prijatelji sastajali iza leđa, to može ostaviti dubok emocionalni trag.
Iskustvo odbijanja izaziva posebno snažnu bol koja utječe na način na koji razmišljamo, koja nas preplavljuje ljutnjom, nagriza naše samopouzdanje i samopoštovanje te destabilizira naš temeljni osjećaj pripadnosti.
Sedam je uobičajenih psiholoških povreda koje doživljavamo u svakodnevnom životu:
- odbijanje,
- usamljenost,
- gubitak i trauma,
- krivnja,
- ruminacija (čeprkanje po emocionalnim ranama),
- neuspjeh i
- oslabljeno samopoštovanje.
Od svih emocionalnih povreda koje u životu doživimo odbijanje je ona najčešća i najbolnija.
Do trenutka kad krenemo u peti razred osnovne škole, svi već doživimo neki oblik odbijanja: u dogovorima za igranje, pozivima na rođendane, u trenutku kad se dijelimo u ekipe za neku igru, kad nas stari prijatelji odbace zbog novog društva, kad nas zadirkuju ili smo žrtve vršnjačkog zlostavljanja u razredu. I baš kad preživimo cijeli niz odbijanja u djetinjstvu, postajemo svjesni da nas u odrasloj dobi očekuje posve novi spektar odbijanja. Čovjek bi očekivao da smo svjesni dubokoga traga koji odbijanja ostavljaju u našim emocijama, mislima i ponašanju. Ali nije tako.
Neke rane ne zacjeljuju
Mnoga iskustva odbijanja koja doživimo relativno su blaga i rane koje izazovu s vremenom zacijele. No neke ostave i dubok trag. Ne liječimo li ih, mogu izazvati psihološke komplikacije koje mogu ozbiljno narušiti naše mentalno zdravlje.
Snažna emocionalna bol koju izaziva odbijanje (priznali mi to ili ne, ali istraživanja su potvrdila da je osjećamo čak i kad nas dva potpuno nepoznata čovjeka isključe iz razgovora, a to je najblaže takvo iskustvo), razlikuje se od svih drugih negativnih emocija s kojima se susrećemo u životu.
Druga emocionalno bolna iskustva, kao što su veliko razočaranje, frustracija ili strah, premda iznimno neugodna, mnogo su slabija u usporedbi s boli koju izaziva odbijanje.
Emocionalna bol izazvana odbijanjem jednaka je bolovima koje izaziva snažan udarac u trbuh ili ubod nožem u grudni koš. Snimke mozga potvrdile su da iskustvo odbijanja i fizička bol aktiviraju isti dio mozga.
Zašto odbijanje boli najjače?
Odgovor se krije u našoj evoluciji, poriv da budemo prihvaćeni nam je urođen. Ljudi su društvena bića i u ljudskoj prošlosti kad bi nekog člana isključili iz zajednice, to je bilo ravno smrtnoj kazni, jer izopćeni nisu imali pristup hrani, zaštiti i partnerima za parenje. Odbijanje može izazvati četiri različite emocionalne povrede - stalne bolove na organskoj razini, ispade bijesa i agresivnosti, narušeno samopoštovanje te povećanu samokritičnost, samokažnjavanje te narušen osjećaj pripadnosti.
Emocionalna prva pomoć kod odbijanja ima nekoliko tretmana. Prvo riješite problem samokritičnosti, potom oživite osjećaj vlastite vrijednosti te obnovite socijalne veze (pomaže i dopisivanje na društvenim mrežama s anonimnim ljudima, čitanje e-mailova ili pisama koji nam nešto znače, gledanje videouradaka naših voljenih...). Posljednje je rješavanje problema osjetljivosti. Krenimo redom. Kad procjenjujemo vlastitu ulogu u iskustvu odbijanja, puno je bolje biti blag prema sebi nego se prikloniti samokritičnosti. Poriv da budemo samokritični u takvim situacijama može biti vrlo snažan. Kako bismo izbjegli samokažnjavanje u situacijama kad smo potišteni, moramo biti sposobni svađati se sa svojim samokritičnim glasom i zauzeti nježniji stav.
Desenzitizacija može biti učinkovita tehnika smanjivanja emocionalnog traga koji ostavljaju iskustva odbijanja, ali njome bismo se trebali koristiti dozirano i mudro.
Osjećaj vrijednosti
Kad vam onaj tko vas odbija kaže: "Problem nije u tebi, nego u meni", vjerujte u to. A kad se to ne dogodi, svejedno to pretpostavite.
Osjećaj vlastite vrijednosti obnovit ćete tako da se što češće prisjetite osobina koje posjedujete i iznimno cijenite te iskoristite ono u čemu ste briljantni.
Može pomoći i ova vježba: sastavite popis pet značajki, atributa ili osobina koje posjedujete i iznimno cijenite, primjerice brižan, predan, dobar slušatelj, obazriv i emocionalno dostupan). Odvojite vrijeme i razmislite zašto vam je ta osobina važna, kako utječe na vaš život. Prisjetite se tog popisa svaki put kad doživite odbijanje. Obnavljanje socijalnih veza probudit će osjećaj društvene povezanosti. Bez obzira na to o kakvom je stresu riječ, podrška društva ga smanjuje, ali posebice je dragocjena u trenutku kad doživimo iskustvo odbijanja jer je instantni podsjetnik na važne odnose, a to nam može pomoći da ponovno oživimo izgubljene osjećaje pripadnosti. Pronađite društvo koje vam odgovara, barem nakratko priuštite si uživanje u društvu.
U trenucima kad se osjećamo izopćeno, isključeno ili usamljeno, već samo podsjećanje na naše važne emocionalne veze pomoću uspomena koje imamo olakšat će nam "glad za druženjem". Takvi "socijalni zalogajčići" mogu poprimiti najrazličitije oblike, ali znanstvenici su otkrili kako su fotografije voljenih emocionalno najhranjivija užina koju možemo konzumirati nakon što doživimo iskustvo odbijanja. Drugi eksperimenti pokazali su kako je već samo podsjećanje na pozitivan odnos ili toplu interakciju koje smo doživjeli s našim najbližima dovoljno da umanji intenzitet nasilnih poriva koje osjećamo nakon odbijanja.
Kada potražiti pomoć
Desenzitizacija može biti učinkovita tehnika smanjivanja emocionalnog traga koji ostavljaju iskustva odbijanja, ali njome bismo se trebali koristiti dozirano i mudro. Što smo više izloženi situacijama koje doživljavamo kao neugodne, to se više privikavamo na njih i manje nas uznemiravaju. To je desenzitizacija. Naravno, neka životna iskustva bolna su i emocionalno štetna, koliko se god puta ponovila. Ali kad je riječ o situacijama kao što je, na primjer, poziv na spoj, kontaktiranje poslodavaca u potrazi za poslom, javljanje za specijalizaciju ili druge obrazovne programe te iniciranje novih prijateljstava, desenzitiranje bi nam moglo biti korisno. Ako se emocionalna bol koju osjećate nije smanjila ni nakon ovih tretmana, a vaše je samopoštovanje i dalje prilično krhko te se nevoljko upuštate u komunikaciju s drugim ljudima, trebali biste se posavjetovati sa stručnjakom za mentalno zdravlje. Ako su vaša ljutnja i nasilni porivi postali toliko snažni da ih više ne možete kontrolirati ili ako vas opsjedaju bilo kakve misli vezane za samoozljeđivanje ili ozljeđivanje drugih, odmah potražite pomoć zdravstvenog stručnjaka, a možete se javiti i najbližem odjelu za hitnu pomoć.