Ispeci, pa reci Slomljena kost više nikad nije ista, kao ni čovjek pogođen otrovnom riječju

Brankica Stanić, spisateljica i blogerica

Autorica sam romana Putevima svitanja i bloga Inspiring prose. Kroz pisanje volim propitivati svijet oko sebe, naše navike, ponaša...

Više >

Iskrenost je odveć ozbiljna stvar da bi se smucala među samoživim egoistima kojima je najbitnije olakšati se, maknuti teret sa svojih leđa i odjahati u suton lagani poput perca, dok se nekom drugom slamaju kosti pod njihovom vizijom istine.

 

Prije davnih 8 godina slomila sam desnu ruku. Unatoč tome što je, gledano s medicinske strane, sve vraćeno na svoje mjesto i uredno je zacijelilo, ta ruka više nikad nije postala ona stara. Moja olakotna okolnost je ta što živim u vremenu u kojem se pisanje može odvijati bez ikakve uporabe olovke i papira, (jer svako duže pisanje na takav način mi stvara neugodu u zglobu), kao i to što sam zapravo ljevakinja, odnosno desna mi je oduvijek služila samo za pisanje.

Kad slomiš kost, ona zacijeli, no da li te ikada više ta kost služi kao prije? Ne. Manje više, isto je i s nepromišljenim riječima koje ti silaze s usana. Mogu se oprostiti, ali ne i zaboraviti. Uvijek "žuljaju" onog kome su bile namijenjene.

 

Ako treba, razmisli dvaput

Riječi su moćne. Njima smo u stanju inspirirati druge, motivirati, nadahnuti, izvući iz depresije, potaknuti na razmišljanje, mudrim i promišljenim biranjem istih otvoriti nekome oči, pokazati put u neke nove svijetov... No isto tako svojim riječima možemo nanijeti bol, prouzročiti veliku patnju, probuditi u nekome cijelu paletu negativnih emocija. I ne mora stati na tome. Njima možemo druge potaknuti da čine ono što inače nikad ne bi, stvoriti probleme kojih na prvom mjestu nije nikad ni bilo.

Da stvar bude gora, danas je moderno biti riječit, bučan, jasno i glasno iznijeti svoj stav, mišljenje. Mahati svima pred očima zastavom ratobornosti, pravednosti i iskrenosti dok pritom naša djela spavaju negdje u kutku našeg, obično svakakvog samo ne hrabrog i poduzetnog, bića.

 

Zvuči poznato?

Vjerujem da svatko od nas pozna barem jednu "drekavicu" bez dlake na jeziku. Onu najglasniju, koja uvijek ima nešto za reći, ima izražen osjećaj za pravdu (doduše onako kako je samo ona vidi), kroz život se vodi onom; što na umu to na drumu, uvjerena da taj stav ponajbolje opisuje osobu koja posjeduje vrline poput iskrenosti, poštenja i ljubavi prema bližnjemu.

Obično te jako voli, govori ti to stalno. U svijetu kojim vladaju uvrnute vrijednosti, ne libi se istaknuti kao je sretna što ipak postoje ljudi poput tebe, pritom nije bitno kakva si zapravo dok god njoj ideš niz dlaku. Slatkorječiva je. Iako mrzi tračeve, rado će te istima redovno opsluživati, uz objašnjenje da ona ne trača već iznosi činjenice. Čini ti se nekad kao da bi krvi dala za tebe, pa opet učiniš li nešto što joj nije po volji (makar se radilo o pogrešnoj boji koju si odabrala za svoje nove cipele), nije joj ni najmanji problem sasuti ti to u lice bez puno razmišljanja, a čim joj leđa okreneš, tvoje ime joj nehotice prijeđe preko usana dok nekoj drugoj duši uhvaćenoj u njenu mrežu, trača, pardon, iznosi činjenice. Jer, ona je samo jedno iskreno čeljade. Ona ne zna drugčije. Neshvaćeno je vječno dijete u ovom ludom svijetu. Vječni borac za pravdu…

 

Njihova vizija istine

Od gore spomenute izreke - što na umu to na drumu, mi se diže kosa na glavi. Kao i od ljudi koji se istom vode i lupetaju svakave pizdarije koje im padnu na pamet. Ne zato što mi iskrenost nije bitna, već upravo suprotno, zato što je.

 

Točno tako

Iskrenost je odveć ozbiljna stvar da bi se smucala među samoživim egoistima kojima je najbitnije olakšati se, maknuti teret sa svojih leđa i odjahati u suton lagani poput perca, dok se nekom drugom slamaju kosti pod njihovom vizijom istine.

 

Jer upravo o tome se radi - ne o empatičnosti, ne o suosjećanju, ne o želji da se nekom drugom pomogne, već o čistoj sebičnosti, onom ja, ja i samo ja koje pati za pažnjom i nada se da će ju pronaći ako dovoljno jako viče.

Ljudi smo, nismo životinje. Na sreću ili nesreću. Imamo mozak koji bi nam između ostalog trebao služiti kao svojevrsni filtar kroz koji prolaze naše riječi prije nego izlete van. Filtar koji se zove; hoću li nekoga povrijediti svojim riječima? Filtar; imaju li moje riječi ikakvog smisla, poručujem li njima nešto korisno i vrijedno ili samo dajem oduška svojim frustracijama?
Filtar takta, obzira i ljubaznosti koji nažalost u današnje vrijeme ima jako nisku cijenu.

"Čovjeku treba otprilike 2 godine da nauči govoriti i otprilike 50 godina da nauči šutjeti."

- Ernest Hemingway

Sve "drekavice" koje sam imala prilike upoznati bile su spavalice. Neobično budne i prisutne kad je trebalo ukazati na tuđu manu ili propust, potpuno usnule kad je trebalo zasukati rukave i učiniti ili reći nešto konkretno.
Nemoj biti jedna od njih.

 

Facebook komentari