Nikad nemojte sumnjati Ako mislite da biste mogli, odvažite se - zaista i možete!

Sanja Plavljanić-Širola

Sanja Plavljanić-Širola vlasnica je Centra Sretan dan u kojem održava različite radionice usmjerene na sretniji i radosniji život....

Više >

Čini mi se da svi mi po navici previše živimo unutar istih granica. I da je važno te granice povremeno prodrmati i ispitati što još sve možemo.

 

Nedavno sam ponovo gledala jedan dokumentarac koji me se izuzetno dojmio - "Valley Uprising", o penjačima na stijene.

Ono što me potpuno fasciniralo je pomicanje granica percepcije o tome što smo sve kao ljudska bića sposobni postići. I o tome koliko se veliki i zaista fascinantni koraci i pomaci mogu napraviti u samo 60 godina.

Kolumna će biti malo dulja, ali želim vam ukratko prepričati radnju filma, da jasnije razumijete što vam želim prenijeti, a mislim da je važno za sve nas.

Radnja se odvija u nacionalnom parku Yosemite u Californiji. Park obuhvaća 40 km dugačku dolinu, obrubljenu planinama, čije su stijene formirali pradavni glečeri. Najimpresivnije među granitnim stijenama koje se potpuno vertikalno uzdižu u velike visine su Half Dome i El Capitan.

 

Učiniti nezamislivo

Pedesetih godina prošlog stoljeća jedna se grupa penjača-avanturista ulogorila u parku, provodeći dane u penjanju. U to doba penjalo se tako da su se u kamen zabijali klinovi pa su se za njih vezale omče u koje bi penjač stavio stopalo pri svakom sljedećem koraku. Također, za klin su bili vezani užetom oko pojasa.

Jedan od najupornijih penjača bio je Royal Robbins koji si je jednoga dana dao zadatak koji se činio nezamislivim: da s još trojicom entuzijasta savlada potpuno vertikalan uspon na vrh Half Domea, koji je bio visok 610 m.

Znali su da će im trebati nekoliko dana pa su ponijeli puno hrane i opreme. Provodili su noći privezani za vertikalni kameni zid. Nakon nekoliko dana nisu se više mogli spustiti i jedini put natrag je bio preko vrha. I tako... nakon 5 dana, uspjeli su savladati taj "nezamislivi" uspon!
Čuvši za taj podvig, glavni Royalov rival Warren Harding, odlučio se za pothvat na koji nitko drugi nije ni pomišljao jer je smatran nemogućim i apsurdnim: popeti se uz izrazito nepristupačnu vertikalu El Capitaina, visoku 1 kilometar! Imao je svoj sistem s puno klinova i užadi po kojima su se on i njegovi prijatelji penjali i vraćali u dolinu po hranu. Trebalo im je punih 18 mjeseci da se popnu na vrh, ali uspjeli su. To je bilo 1958. godine.
Izazvan tim postignućem, Robbins se tada odlučuje na isti pothvat i uspijeva ga savladati za samo tjedan dana!

 

Slobodno penjanje

Nova generacija penjača "vladala" je parkom u 70-tima i 80-tima i nazivali su se Stonemasters. Vođa im je tada bio Jim Bridwell koji je odlučio ponovo pomaknuti granice mogućeg: savladao je penjanje na El Capitan u samo jednom danu!
No ta generacija odlučila je pomaknuti još mnoge granice pa su odbacili komplicirani način penjanja i uveli slobodno penjanje bez pomagala - direktno tenisicama i prstima, samo sa sigurnosnim užetom. U toj generaciji isticala se i jedna žena - Lynn Hill, koja se prva uspjela popeti slobodnim penjanjem na El Capitan. No najizazovniji penjač u Stonemastersima bio je John Bachar, koji se penjao na najviše stijene potpuno bez ikakve zaštite, tzv. free solo stilom, viseći ponekad iznad ambisa samo na vršcima prstiju svojih ruku. Potpuno nezamislivo!

No tu nije kraj! 1988. U Yosemite stiže nova generacija - Stone Monkeys, koja uvodi najnoviji izazov - brzinsko slobodno penjanje!

I tako se uskoro Dean Potter uspijeva popeti uz kilometar visoki El Capitan u samo dva i pol sata!!! A nakon toga u samo jednom danu uspijeva u free solo penjanju savladati dva uspona - Half Dome i El Capitan!

Inspiriran tim njegovim pothvatom, mladac Alex Honnold penje se 2012. u roku od 18 sati na tri vrha - dodao je još 670 m visok Mount Watkins (sve zajedno cca 2.300 m vertikale + naravno, trebalo se svaki puta i spustiti natrag). Kad su ga pitali kako je to uspio, rekao je: "Jednom kad znaš da se to može učiniti, naprosto - penješ se još snažnije!"

Ono što me u čitavoj ovoj priči najviše zaintrigiralo, bilo je: koja je razlika između penjača u pedesetima i ovih danas? Kako je moguće da je prvoj generaciji trebalo 18 mjeseci (ili pak trijumfalnih tjedan dana) da savlada isti uspon koji današnja generacija savladava za dva i pol sata? I jedni i drugi su bili u odličnoj tjelesnoj kondiciji i puni volje i entuzijazma. A planina je stalno ista.

 

Granice u nama

Razlika je bila samo u slici u njihovim glavama o tome što je moguće! Kad smo uvjereni da je nešto teško, tako se i postavljamo i pažljivo i polako savladavamo zadatak koji smo si zadali. No, kad znamo da je to već netko prije nas uspio, puno smo slobodniji i brži.

U ljudskoj je prirodi da granice vidimo kao izazove i pokušavamo ih proširiti ili srušiti. Riječima Lynn Hill: "Penjači dolaze u Yosemitee da dokažu što je sve moguće postići pomoću strasti, vizije i srca."
Morate priznati da su ti penjači zaista na impresivan način mijenjali ideju onoga što itko od nas smatra mogućim. A tko zna koliko takvih sposobnosti ljudskog roda još čeka neotkriveno, čeka da se netko odvaži pomaknuti granicu (i time je pomaknuti u umovima svih nas).
Srećom, zbog današnje dostupnosti informacija, mnoge granice se pomiču. Primjerice, snažno uvjerenje koje svi imamo da moramo jesti kako bismo živjeli, potpuno je poništio Victor Truviano, najpoznatiji bretarijanac, koji već sedam godina živi bez jela i pića.

 

Čini mi se da svi mi po navici previše živimo unutar istih granica. I da je važno te granice povremeno prodrmati i ispitati što još sve možemo. Jer svi možemo puno više! Što god imate osjećaj da biste mogli, zaista i možete, samo je na vama da se odvažite pokušati!
Zanima li vas kako sam ja jučer pomakla jednu svoju granicu? Otišla sam na Velesajam u dvoranu za slobodno penjanje i popela se na jedan od zidova! I osjećala sam se baš sjajno!

 

Facebook komentari