Ne znam koliko često stignete čitati, ali ako još niste pročitali knjigu Anite Moorjani "Ponovo rođena", moj savjet je da je svakako pročitate! (A nedavno je prevedena i njena nova knjiga, za koju mi prijateljica kaže da je također sjajna.)
Ja sam upravo dovršila čitanje i knjiga mi je bila toliko zanimljiva, životna i nadahnjujuća da sam stranice doslovno gutala. Ako niste još upoznati s Anitinom pričom, evo je ukratko: ona je Indijka koja je doslovno umrla od uznapredovalog raka limfnih žlijezda i zatim se vratila "s one strane", probudila iz kome i čudesno ozdravila kako bi danas prenoslila svoju priču svijetom. Gostovala je i u Hrvatskoj, a ja sam je prvi put vidjela prije dvije godine u emisiji Na rubu znanosti.
Potpuno me oduševila svojom jednostavnošću, mirnoćom i pogledom na svijet i život.
Još od tada se spremam pročitati tu knjigu no već neko vrijeme nikako nisam nalazila vremena za čitanje bilo čega, sve do ovog produženog vikenda kad sam je konačno uzela u ruke.
Bez glumljenja
Najvažnija poruka Anitine knjige je da smo došli na ovaj svijet kako bismo uživali u svom životnom putovanju, bivajući ono što jesmo - što u dubini svog srca i duše osjećamo i znamo da jesmo, bez glumljenja da smo netko drugi, kako bismo bili prihvaćeni. I ne dopuštajući da našim životom upravlja bilo koji oblik straha.
Kad živimo ono što jesmo, tada zapravo ispunjavamo svoju zadaću, svoj razlog zbog kojega smo ovdje.
Čitajući dio o tome kako se Anita osjećala u svom "novom" životu (nakon ozdravljenja), svaka rečenica tog njenog novog probuđenog stanja snažno je rezonirala u meni - uzbuđeno sam upijala njene rečenice - pa ja mislim i osjećam isto!
Već dugo osjećam kao jednu od svojih važnih životnih zadaća pomoći ljudima da otpuste besmislene strahove i žive hrabrije živote, da budu ono što istinski jesu i da uživaju izražavati upravo tu svoju bit.
No i ja se još uvijek znam uplesti u obrasce straha, a da ih i ne prepoznam - da ni ne primijetim na prvu da su me uhvatili u svoju mrežu. Recimo, početkom ovog mjeseca, osjećala sam se potpuno zagušeno i zatrpano obavezama, koje sam si uglavnom sama priskrbila. Jednog sam se dana uhvatila da sam potpuno bez energije i najradije bih bila zavrištala: Ne mogu više! Shvatila sam da sam u svoj program stavila toliku količinu radionica (4 do pet svaki tjedan, plus individualna savjetovanja, feng shui analize, pisanja kolumni, brigu o roditeljima...) da sam imala osjećaj kako me cijedi žrvanj neprestanih obaveza od jutra do kasne večeri, koji nije ostavljao vremena ni za što drugo.
Iako zaista obožavam svoj posao, potpuno sam pretjerala dopuštajući mu da doslovno proguta čitav moj život - nisam se više bavila nikakvom fizičkom aktivnošću, nisam stigla čitati, prošetati gradom, otići pogledati neku predstavu... Nisam čak stizala ni presložiti ormar da pospremim zimsku i izvadim proljetnu garderobu. Argument Ali ja volim sve što radim, nije više "držao vodu". Pa sam se upitala zašto sam se, dođavola, toliko zatrpala.
U pozadini je...
I naravno - ubrzo sam došla do uzroka - u pozadini toga je stajao strah. Strah da ako ne radim danonoćno, neću priskrbiti dovoljno financija za svoju tvrtku kako bismo premostili ljeto - vrijeme kad nema radionica.
S obzirom na to da je srž mojih poučavanja da je važnije slušati srce i intuiciju, nego um i tzv. racionalne argumente, kao i da trebamo imati povjerenja u Svemir, odlučila sam u ovoj, kao i u mnogim prethodnim životnim situacijama, poslušati svoje tijelo i unutarnje biće i biti "nerazumno hrabra".
I tako sam, prvi puta u životu, dvije dugačke radionice (koje su trebale trajati 9 i 5 tjedana), otkazala, odnosno premjestila za jesen. Isprva me mučilo što ću razočarati polaznike koji su se već prijavili, no na moju veliku radost, pokazalo se da im nije nikakav strašan problem što će radionice biti tek na jesen.
Čim sam to učinila, osjetila sam veliko olakšanje, kao da ponovo mogu disati punim plućima.
Iako sam si tako ukinula važan izvor prihoda, oslobodila sam si toliko žuđeno dragocjeno vrijeme! Odmah sam s prijateljicama ponovo počela ići na badminton, rezervirala sam masažu, a uskoro sam pospremila i ormar i pronašla vrijeme za čitanje... Prekrasan je osjećaj da opet imam puno energije, inspiracije i ljubavi prema životu.
I eto, upravo zahvaljujući odabiru povjerenja u Svemir, umjesto da ostanem u svom "žrvnju" iz straha (baš me zanima kako ćemo Svemir i ja zajedno prebroditi ljeto), konačno sam našla vremena da pročitam i predivnu Anitinu knjigu.
Pa tako pozivam i vas:
• Prisjetite se situacija u kojima su se stvari nekako same znale "posložiti" i riješiti u prošlosti, kad ste vi odlučili slijediti srce umjesto "racionalnog razmišljanja".
• Inspirirani time, upitajte se u kojoj od nezadovoljavajućih situacija se sada nalazite samo zbog straha.
• Pročitajte (ili ponovo pročitajte) knjigu Anite Moorjani.
• Odvažite se otpustiti strah i baciti se raširenih ruku u življenje iz svog središta, čineći ono za čim žudite i pokazujući svijetu svoje istinsko ja, sve svoje talente, svu svoju radost i ljubav prema sebi i svemu oko sebe!