Ovoga ponedjeljka, nakon što je završila prekrasna četverodnevna radionica Sonie Choquette, došlo je vrijeme za povratak kući. Oko 13 sati taksist je iskrcao mene, moj zeleni kofer i laptop na maloj željezničkoj stanici gradića Geneva pored Chicaga. S te male stanice vlakovi rijetko prometuju - svakih sat vremena ili rjeđe. Pogledala sam papir s rasporedom vožnji koji je bio zalijepljen na prozorskom staklu zaključane kolodvorske zgrade i ustanovila da ima još pola sata do dolaska vlaka prema aerodromu O'Hare.
Na stanici se nije moglo sjediti pa sam odvukla kofer u malu simpatičnu pokrajnju ulicu, sjela na klupicu i odlučila naprosto uživati u trenutku. Dan je bio neobično lijep, bez traga vjetra i s veseljem sam okrenula lice prema toplim zrakama jesenjeg sunca. Nebo je bilo kristalno plavo, a ovaj gradić tako miran i tih i pomalo čaroban sa svojim maštovitim dućanima i restorančićima.
Čovjek s kišobranom
U tom trenutku mi je pogled pao na skulpturu koja je stajala na uglu ulice, u blizini moje klupe - čovjek s kišobranom. Promotrivši je bolje, primijetila sam da statua jednom rukom drži kišobran, dok je drugi dlan usmjerila prema meni, okrenut prema gore. 'Hm, izgleda kao da prosi' - pomislila sam - 'a opet, s druge strane ne izgleda kao prosjak - možda tom rukom zapravo nešto daje ili nudi? Hm?' Nisam se mogla odlučiti koje od toga dvoje je ispravno.
Odjednom mi je palo na pamet da bi baš bilo fora staviti mu neki novčić u ruku. Što da mu dam? Sve sitne dolare sam upravo poklonila taksi vozaču. Pretražujući novčanik našla sam kovanicu od pet kuna i neke još manje novčiće. Obzirom da kune ovdje ionako nikome ništa ne znače, odlučila sam mu 'pokloniti' kovanicu od 50 lipa.
Budite velikodušni
I tako ja sjedim na klupi i promatram metalnog čovjeka s kišobranom i 50 lipa na dlanu. On naprosto tako stoji, nepomično, s rukom prema meni. I odjednom mi se nešto u glavi razbistri (jedan od onih trenutaka kad imate dojam da vas je pogodilo prosvjetljenje) – i postane mi tako kristalno jasno kao dan (kao to kristalno nebo iznad mene) – da upravo ovako život stoji prema nama! Ta ruka je naprosto tu - ispružena da primi i istovremeno ispružena da daje! I ono što sam na nju stavila, točno to ću i dobiti! Da sam širokog srca i bez kalkuliranja stavila veliki novčić od 5 kn, sada bi život taj lijepi novčić pružao prema meni. Ovako mi je nudio samo jadnih 50 lipa! Kakav moćan prizor!
Ako se ponašamo velikodušno i život će biti velikodušan prema nama.
Ako se ponašamo velikodušno i život će biti velikodušan prema nama.
Nije li to prekrasna i tako jasna slika i metafora? Zapamtite je zauvijek! Svijet je poput ogledala - ako se 'stišćemo' i 'nemamo', i on će se stiskati i nemati prema nama. S druge strane, ako se ponašamo velikodušno (na sve načine koji su u našoj moći), i život će biti velikodušan prema nama! Također, kako god da sebe predstavljamo, upravo tako će nas i drugi tretirati. Nije li to zapravo sjajna vijest? Sve ovisi o nama! Što god da kroz dan činimo, samo trebamo imati pred očima ovu sliku ispružene ruke. I u svakom ćemo trenutku donositi puno bolje odluke.
Pa se tako, kad god vam se nešto u načinu kako vas život 'tretira' ne sviđa, upitajte:
- Na koji sam način ja sama to 'stavila u svijet'?
- U kojim područjima kalkuliram i ne dajem sve od sebe?
- Što bih mogla promijeniti u svom 'odašiljaču' kako bih dobila eho kakvog priželjkujem?
- Na koje bih još načine mogla vježbati širinu i velikodušnost?
- Koje osjećaje i kakav tretman već dugo priželjkujem dobiti? Vrijeme je da krenem upravo to s lakoćom davati!