Ne morate se uvijek žrtvovati Kako sam jednom hrabrom odlukom obogatila svoj život

Sanja Plavljanić-Širola

Sanja Plavljanić-Širola vlasnica je Centra Sretan dan u kojem održava različite radionice usmjerene na sretniji i radosniji život....

Više >

Ne uskraćujete žudnje svog srca zbog osjećaja da ste obavezni uvijek biti tu za svoje najbliže.

 

Vjerujem da ste svi uživali u ovim uskršnjim praznicima! Ja svakako jesam. A pogotovo zato što je naša obitelj bila ponovo na okupu pa su kuhana šunka, jaja i pinca koje smo jeli u vrtu imali dodatno poseban okus.

Naime, naš stariji sin Teo i njegova djevojka Maja od prošlog ljeta studiraju u Barceloni, pa su nam u Zagreb došli samo na proljetne praznike.

A razmišljanje o kojem vam želim danas pisati dogodilo se u trenutku dok su se Teo i Maja vozili iz Barcelone prema Zagrebu.

"Majko, krenuli smo i htio sam te pitati da nam preporučiš neka lijepa mjesta gdje bismo mogli stati i malo ih razgledati dok se vozimo po Provansi i Azurnoj obali. Sjećam se da si bila oduševljena mnogim mjestima na tom putu."- nazvao me Teo toga dana. Ja sam se na to počela prisjećati i opisivati mu Avignon, Aix-en-Provence, Grimaud i Port Grimaud, Saint Paul de Vence, Eze...sve jedno čarobnije od drugoga.

Kad smo završili razgovor još uvijek sam u mislima bila na jugu Francuske - u predjelima od kojih sam neke poznavala doslovno 'kao svoj džep'. Jer sam tim putevima prošla dvanaest puta. 

Naime, od 2001. do 2005. pohađala sam školu za psiho-energetske (integrativne) terapeute Snowlion, prve tri godine u Francuskoj, a zadnju godinu u Švicarskoj. Škola je bila internacionalna (s čak devetoro nas iz Hrvatske), a odvijala na način da smo četiri puta godišnje putovali u Francusku na tjedan dana, a u međuvremenu pisali zadaće, čitali literaturu i vježbali naučeno. I tako sam, u tim posebnim tjednima, upoznala i mnoge zaista očaravajuće gradiće Provanse.

Ta je škola bila jedna od najboljih stvari koje su se u mom životu dogodile i danas mi je uopće teško zamisliti kako bi mi život izgledao da je nisam pohađala. A tako je malo nedostajalo da propustim to fantastično životno iskustvo.

I to je upravo ono što vam danas želim prenijeti. Jedan pogled unatrag - na svoja razmišljanja, odluke i posljedice.

 

Ne mogu si to priuštiti

Naime, iako sam silno željela krenuti u tu školu, bila sam uvjerena da si to ne mogu priuštiti i dopustiti. Imala sam obitelj, dva sina od osam i dvanaest godina (ja NE MOGU ostaviti svoju djecu čak četiri puta u godini na tjedan dana - razmišljala sam), vodila sam projektni biro koji je bio 'zatrpan' poslovima, škola je bila prilično skupa...

No svejedno sam otišla na uvodni vikend-seminar koji se održavao u Zagrebu. Iako me sve što smo tamo učili potpuno oduševilo, bila sam i dalje uvjerena da si ja to "na žalost ne mogu priuštiti". I nisam krenula na edukaciju. Iduće jeseni u Zagreb je došao sâm voditelj škole i održao sličan uvodni seminar. Ponovo sam prisustvovala. I opet čeznula da krenem u Snowlion. I opet zaključila da si to ne mogu priuštiti. 

Ali ovoga sam puta ostala u kontaktu s nekima od polaznika, koji su se dogovarali kako će putovati u Francusku, tko će s kime biti u sobi. Dva dana prije puta, sve je bilo dogovoreno (i sva mjesta u autima popunjena) i ja sam im čeznutljivo poželjela sretan put. No onda se pojavila nenadana mogućnost. Suprug mi je javio da idućeg dana jedan njegov prijatelj odlazi autom na jug Francuske. "

Evo, ako toliko želiš isprobati tu školu, možda je ovo prilika da se odvezeš s njim."- rekao mi je. 

 

I ja sam donijela odluku - probat ću. Jedan tjedan. Samo jedan. Da vidim kako je tamo. "Mogu nakon toga odustati." - samoj sam se sebi opravdavala.

 

Idem samo probati

I otišla sam. I sve se poslije odvijalo tako da su se 'sve kockice posložile' i svaki taj tjedan u Francuskoj bio je neopisivo vrijedan dragulj u nisci mog života. Nezamjenjiv. Nepropustiv. A djeca su se navikla da sam povremeno na putu i u tim su se tjednima više zbližavala s ocem i bakom i djedom. 

A ja bih se svaki puta vratila puna entuzijazma i novih otkrića i spoznaja, koje bih im onda prenosila. Moja su djeca imala puno više koristi od svega što sam naučila, od svih znanja koja sam i njima otkrivala, nego da je svaki od tih tjedana bio samo još jedan uobičajeni tjedan bivanja uz njih u Zagrebu.

A moj je život tom jednom hrabrom odlukom, na mnogim različitim planovima, bio neizmjerno obogaćen. Pa me tako, među ostalim, sin može pitati za preporuke najljepših mjesta u Francuskoj.

I zato vam danas želim poručiti da si ne uskraćujete žudnje svog srca zbog osjećaja da ste obavezni uvijek biti tu za svoje najbliže. Vaši najdraži trebaju sretnu i ispunjenu majku, suprugu, kćer, sestru (ili oca, supruga, sina, brata) više nego činjenicu da ste uvijek tu.

I imat će više dobrobiti od novih znanja i horizonata koje ćete steći i njima prenijeti, nego od toga da svoje žudnje 'zbog njih' žrtvujete.

A ako svejedno budete u dilemi, recite si: "Idem samo probati."

 

Facebook komentari