Svi smo mi jedinstveni Konkurencija u životu i poslu: postoji li uopće i treba li je se bojati?

IZVOR: Sretan dan
Sanja Plavljanić-Širola

Sanja Plavljanić-Širola vlasnica je Centra Sretan dan u kojem održava različite radionice usmjerene na sretniji i radosniji život....

Više >

Ja sam već davno zaključila da ću, kad god mi moj ego počne šaputati da se osjeća ugroženo, njega i njegove priče naprosto otpustiti, kao da ga puštam da otplovi niz rijeku.

 

Nedavno sam s prijateljicom pričala o temi marketinga i promocije. Ovih se dana intenzivno bavim tom temom jer sam upravo pronašla osobu koja će mi pomagati u promoviranju Sretnog dana, a ona upravo pokreće svoj posao i pita se koliko će marketinga za njenu novu tvrtku biti dovoljno, a da za nju samu to ne bude - previše.

Naime, dotakle smo se, u današnje vrijeme sve češće, potrebe za stalnom prisutnošću na svim mogućim društvenim mrežama i u raznim medijima. Pogotovo oni koji rade samostalno ili imaju male tvrtke, imaju osjećaj da stalno trebaju biti prisutni, kako bi ostali zanimljivi, zadržali stare i privukli nove klijente.

No to može čovjeka potpuno zaokupiti i totalno iscrpiti. Prijateljica mi je ispričala slučaj jedne blogerice koja je uspjela biti u žiži interesa dvije godine i onda je naprosto "pregorjela" i odustala od svega.

Ja vjerujem da je, baš kao i u svemu u životu (a mislim da ću jednu kolumnu posvetiti upravo tome), i u ovome najvažnije naći mjeru, ravnotežu, balans. Ne pretjerati.

 

Suprotan učinak

Svako pretjerivanje uvijek postiže suprotan učinak od onoga kojeg smo željeli. Pa tako i svakodnevni mailovi kojima mene zatrpavaju razni inozemni predavači čim "zavirim" na njihovu stranicu, uzrokuju samo to da te mailove usmjeravam u poseban folder, koji onda gotovo nikada i ne otvaram. S druge strane, Sonia Choquette svoj Newsletter šalje jednom mjesečno i njega uvijek pročitam.

Ali zašto onda ipak toliki danas doslovno žive u neprestanoj simbiozi sa svojim mobitelom, stavljajući više puta na dan nove postove, slike i videe i stalno provjeravajući koliki je odaziv? Je li uspjeh vrijedan toga da se više ne možemo opustiti?

 

Što se krije iza toga?

Mislim da se iza svake takve neravnoteže krije naprosto strah! Odnosno naš ustrašeni ego, koji se boji konkurencije. A strah od konkurencije je nešto što se u našoj zapadnjačkoj civilizaciji uzima kao obavezan lik. Ma čitavi su odjeli tvrtki zaposleni na proučavanju i nadmudrivanju raznih konkurencija. Osjećate li kakva je u tome energija? Stisnuta, ustrašena i istovremeno bahata!

 

Ja sam već davno zaključila da ću, kad god mi moj ego počne šaputati da se osjeća ugroženo, njega i njegove priče naprosto otpustiti, kao da ga puštam da otplovi niz rijeku.
Pa tako i kad zausti da bi se htio uplašiti konkurencije, ja samo duboko udahnem, mirno izdahnem i otpušem ga! Jer znam da ono što zovemo konkurencija zapravo ne postoji! Jer svi smo jedinstveni, i ljudi i tvrtke i upravo bismo tom svojom jedinstvenošću trebali zračiti i davati je svijetu, pa će svakome doći upravo onaj koji treba nas.

 

Postoje i drugi... i neka

Kad sam bila arhitektica, u trenucima kad mi je moj ego pokušavao nametnuti bilo kakav negativan osjećaj prema "konkurenciji", ja bih ga lagano i nježno otpuhnula sljedećim objašnjenjem: "Zamisli da nema konkurencije! Da sam ja jedina arhitektica u Hrvatskoj. I da tisuće ljudi kojima treba neki projekt stoje u redu pred mojim vratima, jadni i nestrpljivi, jer ja naprosto ne mogu stići svakome napraviti njegov projekt!"

Zamislila bih te sirote klijente i sebe kako pucam po šavovima i tada bih s ogromnim olakšanjem zahvalila Svemiru što postoje svi ti drugi arhitekti (ta "konkurencija") pa ja ne moram sve to sama raditi i klijenti su sretni i zadovoljni. Pri svakom sličnom pokušaju mog ega, samo bih dozvala ovu sliku i odmah bih s olakšanjem odahnula. A svoj biro nisam nikada i nigdje oglašavala, poslovi su uvijek dolazili sami.

 

Svatko ima svoje mjesto

I danas se na isti način odnosim prema svom egu. Iako se trenutno sve više i više ljudi bavi sličnim stvarima kao ja - radionicama, savjetovanjem, iscjeljivanjem... znam da je svatko od nas jedinstven i drugačiji i da smo svi potrebni! Tako da, iako želim da što više ljudi dozna da postoji oaza dobre energije zvana Sretan dan, istovremeno nemam osjećaj da trebamo "iskakati iz paštete". Mi imamo svoje mjesto, baš ono koje nam pripada, ali i svi drugi trebaju imati svoje. Jer svatko od nas tko ima potrebu pomagati da podiže svijest i dobar osjećaj ljudi koji mu dolaze je dragocjen ovoj planeti.

Zemljici nam dragoj hitno treba što više ljudi otvorenih srca, koji vjeruju u sebe, koji žele kreirati drugačiji, suosjećajniji i radosniji svijet!

Ma kakva konkurencija, dragi moj ego, to su sve sjajni plamičci koji slijede svoj osjećaj svrhe! Baš kao i ja. I uživaju u tome. Baš kao i ja.
I nema nam kraja kad se ujedinimo!

Facebook komentari