Jeste li se kad zapitali odakle vaš um odjednom izvadi neku pjesmu pa je vi (gotovo i ne primjećujući) u sebi počnete pjevušiti? Ponekad si to mogu rastumačiti nekom logikom, a neki put baš i ne.
Recimo jutros. Dok sam stavljala blitvu, banane i krušku u blender da napravim zeleni sok, odjednom sam primijetila kako moj um pjevuši jednu pjesmu. Ne znam znate li tu skladbu, ja (i moj um) znamo samo jednu rečenicu refrena: „At the age of thirty seven, she realized she'd never ride along through Paris, in a sports car, with the warm wind in her hair.“ (U dobi od 37 godina ona je shvatila da se nikada neće voziti kroz Pariz, u sportskom autu, s toplim vjetrom u svojoj kosi).
Jedna večer u kinu
Prisjetila sam se kad sam prvi puta čula tu pjesmu. Bila je u uvodnom dijelu filma „Montenegro“ koji sam davno gledala u kinu. Imala sam 18 godina i ta pjesma je zapravo jedino čega se iz tog filma sjećam. Ali baš me se tada dojmila. To su oni čudni mali životni trenuci koje zapamtite za čitav život jer su vas baš „pogodili“, nešto važno su vam prenijeli i ostavili snažan otisak. Sjećam se točno svog osjećaja dok sam sjedila u tom zamračenom starom kinu, gledala kako uvodni kadrovi promiču na platnu ispred mene i slušala tu pjesmu... mislim da sam se upravo tada i tamo samoj sebi zaklela da neću dopustiti da se meni to u životu dogodi - da propustim svoje snove! Da propustim istinski živjeti.
Sa svojih osamnaest, dob od 37 godina mi se činila već kao starost, kao vrijeme kad si već jako ozbiljan i kad te određuje životni put koji si odabrao.
Kako li sam samo bila u krivu! Upravo s 37 godina ja sam počela otkrivati svoj novi svijet, s 38 sam krenula u školu za integrativne terapeute Snowlion, s 43 sam upisala Feng shui akademiju, s 45 zatvorila svoj projektni biro i otisnula se u posao učiteljice i voditeljice radionica... E da bar mogu porazgovarati s junakinjom iz one pjesme, pa da joj pomognem pronaći njezin put kako da se ipak provoza Parizom!
Jedna moja draga polaznica nedavno mi je pomalo tužno rekla: „Upravo navršavam četrdesetu, a imam osjećaj da nisam još ništa napravila u životu.“ Woohoo! Četrdesete! To su fenomenalne godine! Iz moje sadašnje perspektive četrdeseta je sušta mladost! Svašta već znaš, a imaš još toliko puno energije i životnosti da možeš činiti i kreirati bezbrojna predivna čuda! Ma u četrdesetoj je još uvijek sve što želiš pred tobom! A tek što slijedi u pedesetima... Juhuuu!
Zanimljivost iz života Louise Hay
Znate li da je Louise Hay na pragu svakog desetljeća izjavljivala: „Ovo će biti najbolje desetljeće u mom životu - do sada.“ Isto je napravila i kad je navršila 80, a uskoro joj se bliži i devedeseta. Prošle godine je zaključila da premalo putuje pa je tu godinu proglasila svojom godinom putovanja! I još me zanima da li znate s koliko godina je Louise Hay izdala svoju prvu pravu knjigu „You Can Heal Your Life“? S 58! I upravo od tada je krenuo njen put svjetskog uspjeha.
U mojoj pak obitelji imam svijetli primjer svoje tete, tatine sestre, koja još uvijek svake zime skija, iako ima 82 godine!
Imam vam potrebu sve ovo napisati zato što mislim da je najgluplja stvar na svijetu da sami sebe ikada proglasite prestarima za bilo što! (Uostalom, ja sam ove zime, s pedeset i dvije, naučila surfati na valovima - koga briga za godine!)
Koliko god da godina imate sada, nije prekasno za ono što želite biti, znati, probati, naučiti, pokrenuti, steći, postići... sve vas to čeka - čeka da vi sami sebi dopustite da za tim posegnete! A uvijek postoji način!
Pa ako ste si za bilo što rekli da je prekasno, brzo s tom izjavom u smeće i krenite svoju želju ostvarivati!
Svaki dan se podsjetite da:
- Ako imate žudnju za nečim sada, onda je to i moguće - sada!
- Život počinje - kad vi odlučite da počinje.
- Ako netko drugi misli da je prestar, ne morate i vi to za sebe misliti!