Toliko toga mislimo da moramo i toliko često svi tu riječ izgovaramo, da ni ne zastajemo da bismo se upitali: Moram li zaista?
Upravo ta riječ meni je dugo bila prva riječ na koju bih pomislila čim bih se probudila: budim se iz sna, polako postajem svjesna gdje sam i koji je dan... I onda u mom umu odmah žustro iskoči rečenica:"Što ono moram danas?" I u glavi počinjem prelaziti i raspoređivati listu najvažnijih zadataka za taj dan. A još nisam ni otvorila oči!
To se odvijalo potpuno automatski, bez razmišljanja...Kako bi uopće moglo biti drugačije?
A može biti puno drugačije. Sa samo malom promjenom! Zašto prva misao ne bi bila: Što želim danas? A zatim i: Kako se želim osjećati? I tek kad si uljepšamo jutro mislima i planovima o onome što želimo napraviti ili doživjeti (u tom danu ili životu općenito), na red može doći raspoređivanje obaveza.
Što ja želim?
Dr. Joe Dispenza kaže da te prve jutarnje misli izuzetno snažno određuju naš život - dok se budimo, kao da se prisjećamo svog identiteta - tko sam ono ja? I onda se sjetimo :"Ja sam ona koja danas mora..."
Upravo nakon Dispenzinog seminara u Zagrebu, počela sam se pri buđenju svjesno prvo usmjeravati na ono što želim. Naravno, neko vrijeme je tu novu naviku trebalo vježbati, ali sad se, čim se počnem razbuđivati, odmah radujem prvim jutarnjim mislima.
A i čitav taj paket koji se zove 'što sve moram' - moramo li ga (još jedno 'moram') osjećati baš tako teškim na svojim ramenima? Obavljamo li stvari kroz dan bolje i učinkovitije, ako se osjećamo pod pritiskom?
Najveća je zamka te navike bivanja pritisnutim od raznih 'moram' to da se na njih priviknemo kao na svoje prirodno stanje. I onda više uopće ne znamo funkcionirati bez tog tereta. A on nije nimalo dobar za naše zdravlje! Čini mi se da je sva ova pitanja važno osvijestiti, jer kad o njima počnemo razmišljati, kad shvatimo koliko toga činimo automatski, tada se možemo odlučiti za neke sasvim drugačije pristupe.
Primjerice, da se za svaki čvrsti 'moram' kojega uzimamo zdravo za gotovo, upitamo: "Moram li zaista?"
Drugačija perspektiva
Shvatiti da nešto za što ste čvrsto vjerovali da morate, zapravo ne morate, može djelovati izuzetno oslobađajuće! Moj najsvježiji primjer je to što sam odlučila otpustiti prostor u kojem je moja tvrtka bila devet godina (o čemu sam vam pisala u prošloj kolumni). Čitav svoj radni vijek radila sam tako da sam imala prostor, vlastiti ili u najmu. Za arhitektonski biro to je bilo razumljivo (iako danas ni to ne bi bilo nužno), a zatim sam čvrsto vjerovala da moj Sretan dan MORA imati fizičko mjesto na kojem se nalazi.
No kad sam nedavno konačno taj 'moram' preispitala i dopustila si razmotriti alternative, shvatila sam da Sonia Choquette i Marie Diamond čije smo radionice organizirali (kao ni većina ostalih motivacijskih govornika i duhovnih učitelja) nikada nisu imale svoj prostor za predavanja, nego su svoje evente održavale na različitim mjestima (širom svijeta).
I odjednom mi se ukazala sasvim nova, neočekivana perspektiva: Kad imaš svoj prostor, to te zapravo ograničava! To je kao kad imaš vikendicu na moru pa zbog nje čitav život ljetuješ na istom mjestu. Baš kao i vikendica, prostor ima svoje zahtjeve i na neki način diktira tvoj život. Nemanje prostora daje širinu i slobodu!
Tako da sada imam sasvim drugačiju perspektivu: znam da u budućnosti mogu raditi i bez vlastitog prostora, a mogu ga i ponovo imati ako budem željela, ali NE MORAM!
Upravo ti 'moram' nas vrlo često drže na mjestu i ne dopuštaju nam da se pokrenemo prema svojim novim željama. Dopustite si da za svaki vaš 'moram' postoje i druge alternative i mogućnosti. Što više svojih starih 'moram' otpustite, to ćete se lakše i slobodnije osjećati.
Osjetite koji 'moram' vas najviše ograničavaju i odbacite barem jedan još danas!