Odmaknimo se od pomno biranih, savršenih profilnih fotki, check in destinacija, isklikanih evenata, začahurenih grupa, skrolanja po virtualnim zidovima.
Priznajmo sebi samima da nas ni vlastita mater ne prepoznaje na tim filterima izobličenim selfijima. Ako baš sumnjamo u to, okinimo fotku prije spavanja ili jutrom ranim, sve s onim krmeljama u očima bez nadrljanih trepavica i ofarbanih obrva, pa usporedimo. (Edvard Munch, "Krik". Pa još jednom!)
Živimo trenutke
Živimo trenutke kako smo ih živjeli dok nismo imali blage veze o hashtagu i što je to instastory (jbt, to je tek žešći cirkus!). Zaboravimo na lajkanje i šeranje, ma koliko nas zaglupljivali reklamama. Uhvatimo jedni druge za ruku i vrisnimo grleno "Kako ti je je.ena ta boja kose!" ili "Ma koji si klinac to od sebe napravio?!", uz obavezno lupanje po ramenu, što od smijeha, što od iskrene nevjerice.
Smijmo se razvlačeći usne u onaj iskrivljeni mjesečev luk, pokazujući na pola izrasle umnjake ili za tinejdžerskih dana plombiranu šesticu. Takav emoticon (kojeg li kretenskog naziva?!) još nisu izmislili. Pa i kako bi, kad ne poznaju tu emociju! Nemaju oni na svom lageru te žute bube koja se luđački savija od smijeha, sve onako da ju boli utroba, al' ne želi prestati!
Pokloni drugima osmijeh, vjeruj, razgalit će nečije srce kao najljepši cvijet... [Snimila: Sandra Rončević]
Odmaknimo se od grube plastičnosti, primijetimo druge oko sebe. Pružimo ruku, ne lijepimo linkove pa nek' se u tekstovima ili savjetima prepozna onaj tko treba. Pomozimo jedni drugima, bez pitanja za ime, spol, dob, geografski ili nacionalno naslijeđenu pripadnost. Ne pravimo se da ne vidimo s kojom se mukom saginje, već pomognimo toj drhtavoj starici izvaditi tih nekoliko sitnica iz košarice za koje u zgužvanoj ruci grčevito drži dvaput izbrojane kovanice i dobacimo taj novčić ili dva ako joj pofali za mlijeko, da ga ne ostavlja tužnjikavo na blagajni, ona je najmanje kriva zato što nema.
I to isto!
Ne bahatimo se, već spakirajmo hranu koju nismo pojeli, obilježimo je oznakom "čista hrana" i ostavimo negdje gdje je lako uočljiva jer ni svjesni nismo koliko je nekome tamo vani izvan naših udobnih zidova potrebna.
Ma što te briga!?
Osmjehnimo se dok prelazimo cestu pa nek' misle ljudi da se smijemo k'o lud na brašno (bilo je sigurno dana kad su i gore mislili) jer nekome će možda taj naš osmijeh biti jedini osmijeh u tom danu, tjednu, možda mjesecu.
Umjesto u ekran, pogledajmo si u oči. Poklonimo jedni drugima vrijeme i mjesto. Budimo u vezi sa životom, s ljudima. Recimo si tiho, ispod glasa da se volimo ili onom, u ljepljivi zagrljaj ušuškanom tišinom. Najljepši su statusi oni koji se prešute, koji se ocrtavaju u pogledu. Jer ljubav nije ono ovlaš nalijepljeno srce na Facebooku.
Mislimo ono što govorimo i govorimo ono što mislimo. Možda nije uvijek najugodnije, ali je najistinitije. Istine donose mir. I kad dajemo srce, iščupajmo ga iz grudiju. Jer to je jedino srce koje se broji, a ono se ne puni punjačem kojeg utaknemo u struju. Ono se puni djelima, riječima, pogledima i dodirima. Daleko od usijanih ekrana s kojih nas gledaju fotke neprepoznatljivih nas.